Ogledalo, ogledalce moje, najljepši u teretani tko je? Marvinova priča 1. dio

Očekivanja muškosti koja potencira moderno društvo hrane tihu epidemiju poremećaja hranjenja i iskrivljenja slike tijela u muškaraca. Možete li prepoznati znakove upozorenja? Jeste li neke od njih uočili i kod sebe?

Chris Marvin svakog je jutra na fakultetu imao tajni ritual. Dok se sunce uvlačilo kroz navučene rolete, on bi se oko 7 sati iskobeljao mamuran iz kreveta; nakon što bi provjerio jesu li vrata zaključana, poharao bi svoj mali hladnjak. Potom bi po radnom stolu od bijelog mramora, čija je besprijekorna čistoća bila narušena samo skejterskim i black metal naljepnicama, poredao sve što mu treba tijekom dana.

Popio bi najprije tabletu kofeina kako bi se osjećao živim. Za njom bi slijedile neke tablete protiv bolova, prevencija prije dva sata treninga, svakodnevno. (Sam bi sebi govorio: “Nema mišića za odmaranje.”) Udah iz bonga pomagao bi mu da smiri ubrzano lupanje srca. Umjesto s vodom, suplemente za prije treninga popio bi s viskijem. A zatim bi si ili u stražnjicu ili u rame ubrizgao anaboličke steroide s crnog tržišta. Nakon što bi svoje zalihe vratio na tajna mjesta, vozio bi se biciklom dva kilometra, od kuće bratovštine, u kojoj je stanovao, do Državnog sveučilišta Sjeverne Kalifornije u Sonomi, gdje je studirao – pazite sad –  kineziologiju.

“Da kifovac radi sva ta sranja? Bio sam hodajući oksimoron”, kaže Marvin, kojemu su sada 32 godine (i zna značenje riječi oksimoron). Ništa ga nije moglo spriječiti u vježbanju, pa čak ni ozljede poslije kojih su, eto, bile potrebne i operacije. “Sparing-partner mi je držao rameni zglob da ne iskoči dok dižem velike težine na biceps-klupi. U svom sam umu bio neuništiv.”

Kad je navršio 25 godina (i povremeno je radio u San Diegu, odakle je rodom), Marvin je imao 95 kilograma i vrat poput Hulka. Kad se s vremenom skinuo sa steroida i podebljao uporabu sintetičkih kanabinoida, ecstasyja, tableta za smirenje i spavanje, povrh već spomenutih lijekova za bolove i žestice, pao je na 64 kg i utonuo u duboku depresiju. Nakon divljeg pijančevanja, proveo je dulje od tjedan dana na zatvorenom psihijatrijskom odjelu. “Toliko sam puno droga uzimao da nisam spavao osam dana dok sam se skidao s njih”, kaže. “Nakon toga uključili su me u kognitivno-bihevioralnu psihoterapiju i ondje su mi psihijatri rekli da imam mišićnu dismorfiju. Nikada dotad za to nisam čuo. Pitao sam: „Koji je k***c je to?!“

Muške se odmalena odgaja da budu veći, jači, brži te da ustraju unatoč bolovima

Kad biste malo podrobnije promotrili Marvina, mogli biste i sebe prepoznati u nekim njegovim mislima i postupcima. Muške se odmalena odgaja da budu veći, jači, brži te da ustraju unatoč bolovima. Ljutnja? Gađenje prema samome sebi? Tjeskoba? Kome treba psihoterapija kad imamo teretanu? I tko od nas nije pokušao svoje unutarnje nesigurnosti riješiti tako da ih zamaskira vanjskim izgledom?

No, za razliku od Marvina, vi vjerojatno nemate poremećaj iz klasifikacije mentalnih bolesti, kamoli ovisnost o više psihoaktivnih tvari koju ste razvili kako biste se mogli nositi sa svojim mentalnim poremećajem. Mišićna dismorfija malo je poznato stanje koje je prvi put opisano u znanstvenoj literaturi prije 20 godina. S obzirom na to da oboljeli pripadaju široj skupini – unutar dijagnoze poremećaja tjelesne dismorfije – nemoguće je procijeniti koliko je ljudi time pogođeno.

U širem smislu, sadašnji dijagnostički kriteriji mogli bi se primijeniti na milijune muških koji nisu zadovoljni svojom definicijom. Oni koji boluju od te takozvane bigoreksije opsjednuti su izgledom, doživljavaju se da nisu dovoljno mišićavi premda u stvarnosti imaju mišićavu građu, ako ne i strogu definiciju. “Ljudi su mi davali komplimente, ali ja sam bio samokritičan,” kaže Marvin. “Mislio sam da mi ovaj ili onaj dio tijela nije dovoljno mišićav. Bio sam užasno nesiguran premda sam izgledao bolje od većine. Gotovo da sam bio uzrujan dok sam razmišljao o svom tijelu.”

Postoji razlika između nekog s mišićnom dismorfijom i prosječnog fit lika, u stupnju preokupiranosti mišićima. Rana istraživanja objavljena u časopisu American Journal of Psychiatry otkrila su da tipičan dizač utega 40 minuta na dan razmišlja o popravljanju svoje definicije. Oboljeli od mišićne dismorfije dnevno o tome razmišljaju 325 minuta i u ogledalu se provjeravaju prosječno 9,2 puta na dan. Stanje se obično pojavi krajem adolescencije ili u ranoj odrasloj dobi i za većinu onih koji pokažu simptomatiku ustanovi se kako su bili zlostavljani ili ponižavani zbog svoje slabosti ili izgleda. Marvinov je primjer kao iz udžbenika. U srednjoj je školi na 180 cm visine imao oko 68 kilograma. Bio je nespretan i antisportski tip, grijao je pomoćnu klupu u košarkaškoj školskoj momčadi te su o njemu u teretani zbijali šale. “Sprdali su se da sam najslabiji među njima”, kaže. “Bio sam puno manji od svih njih i često su me ismijavali.”

Direktan i indirektan pritisak na muški spol 

Istraživanja pokazuju da dječaci već u dobi od 6 godina izražavaju želju da budu mišićavi te da će muškarci češće stremiti onoj tjelesnoj građi glede koje su ih roditelji poticali ili ih vršnjaci ismijavali. I izvan tog unutarnjeg kruga muškarci doživljavaju pritisak da moraju izgledati ovako ili onako. Vidimo to i u filmovima: Mark Wahlberg nije najbolje plaćeni glumac na svijetu jer ima bostonski naglasak.

Vidimo to i na televiziji, gdje debeljuškasti uvijek glume budale, kao i u oglašavanju: znamo kako izgleda maneken u reklami za gaće ili parfem. Vidimo pritisak i u medijima, u Men’s Healthu to prodajemo na naslovnicama. Vidimo to i u aplikacijama za upoznavanje: što ste napisali i kakva vam je fotka na profilu na Tinderu? I na društvenim mrežama to vidimo: The Rock ima 100 milijuna sljedbenika na Instagramu.

I u videoigrama to vidimo: istraživanja pokazuju da muškarci imaju niže samopoštovanje o svom tijelu nakon uporabe izuzetno mišićavih avatara. I igračke to prate: prije 20 godina akcijske figurice GI Joe Extreme bile su toliko nabildane da bi to odgovaralo opsegu prsa od 140 cm i opsegu nadlaktice od 69 cm. “Kad vidimo prikaze mišićavih tijela, a bombardirani smo njima, postajemo manje zadovoljni svojim tijelom”, kaže dr. sc. Stuart Murray, klinički psiholog sa Sveučilišta Kalifornije u San Franciscu. “Ustanovljene norme nerealne su na mnoge načine. Brojne idealizirane slike nastale su pomoću Photoshopa i takvu definiciju praktično je nemoguće postići. Usto, modeli često idu na ekstremne dijete prije snimanja.”

Idealno muško tijelo u popularnoj kulturi ima V-torzo, velike ruke, široka ramena, ravan trbuh i uzan struk. U jednom je istraživanju 90 posto studenata izrazilo želju da ima više mišića. A u drugom, više od 90 posto muških adolescenata kazalo je da vježbaju kako bi bili mišićaviji, dvije trećine promijenilo je prehranu kako bi povećali veličinu ili tonus mišića, a gotovo 6 posto njih priznalo je uporabu steroidnih hormona, za koje se danas zna kako ne samo da poboljšavaju sportsku izvedbu nego i izgled.

Ogledalo, ogledalce moje, najljepši u teretani tko je? Marvinova priča 2. dio

Ogledalo, ogledalce moje, najljepši u teretani tko je? 3. dio

Komentari

▲ Povratak na vrh