Sportska prehrana u teoriji i praksi

Sportska prehrana u praksi nerijetko izgleda posve drugačije od prehrane opisane u udžbenicima sportske prehrane.

O sportskoj prehrani napisane su mnoge knjige i udžbenici. Dok na one trivijalne “ne prolijevam tintu”, valja istaknuti ugledne udžbenike i knjige o sportskoj prehrani s znanstvenim referencama i autorima čije su stručne publikacije među najcijenjenijima u znanosti o prehrani. One ne služe stručnjacima samo kao izvor spoznaja i kao reference za pisanje stručnih osvrta i publikacija, već su baza stručnjacima pri temeljnoj edukaciji i osmišljavanju programa prehrane.

Jer napokon, što je sportska prehrana bez primjene? Što nam znače silni biokemijski pojmovi, enzimima katalizirani procesi, omjeri i količine aminokiselina, poznavanje njihovih metaboličkih puteva, izračuni količine makronutrijenata u teoriji, ako ih nutricionist ne zna „posložiti na tanjuru“.

Stoga, savjeti i ekspertiza o sportskoj prehrani treba biti personalizirana, periodizirana, praktična i svrhovita, usmjerena na cilj. No, sportska prehrana u praksi nerijetko izgleda posve drugačije od prehrane opisane u udžbenicima sportske prehrane.

O sportskoj prehrani mnogo je toga rečeno, no u dinamičnosti razvoja svake znanosti, pa tako i one o prehrani, uvijek dolaze one nove spoznaje koje relativiziraju uvriježene spoznaje. Tako se klasično poimanje ugljikohidrata kao dominantnih, i praktično jedinih makronutrijenata koji doprinose energetskom unosu poljuljalo novijim spoznajama. U tzv. ketogenom pristupu, naglašava se važna i presudna uloga masti pri čemu se provode moguće manipulacije s visokim udjelom masti te niskim udjelom ugljikohidrata u prehrani.

No, važno je razumijeti kontekst i pritom nije isto provodi li se ovakva strategija na rekreativnom maratoncu koji trenira na tempu od 6:15 po kilometru ili na maratonskom prvaku Kipchogeu koji za obične rekreativce sprinta, dakle koji je pod maksimalnim opterećenjem tijekom čitavih 2 sata i 8 minuta koliko traje njegova maratonska utrka. Ima i dokaza kod dobro adaptiranih sportaša, no broj i kvaliteta takvih studija još uvijek je premalen, iako sasvim dovoljan za diskusiju.

Nadalje, nije ista prehrana za mršavog maratonca, i prehrana za hrvača u većoj težinskoj kategoriji. Nije isti unos proteina kod powerliftera, body-buildera i nogometaša. Dok se službene preporuke o unosu proteina kreću do max. 1,8 g/kg tjelesne mase, u praksi primjećujemo mnoge sportaše s proteinskim dnevnim unosom koji je i znatno veći od 2,5 g/kilogramu tjelesne mase.

Što ne znači automatski da je to uvijek ispravno i da neki sportaši imaju veći anabolički prozor. Ali, otvara raspravu o praktičnoj i teorijskoj prehrani u sportu. I personalizaciji preporuka. Otvara raspravu o drugim aspektima moguće prekomjerne konzumacije proteina u odnosu na trenutne antropometrijske pokazatelje, intenzitet treninga i fiziološke (kontra)indikacije kod sportaša.

Kada dolazimo do sportova s težinskim kategorijama, tek onda dolazimo do sukoba teorije i prakse. Eklatantan primjer može biti hidracija. Dok se u svim mogućim uglednim udžbenicima zagovara rehidracija i hidracija kao počelo sportske prehrane, pri kojem se osmišljavaju čitave strategije čuvanja i nadomjestka esencijalnih elektrolita i sprečavanje dehidracije, postoje sportaši koji nastoje ući u svoju težinsku kategoriju manipulirajući svojom tjelesnom težinom. I oni, gotovo u pravilu provode dehidraciju.

Sportaši koji se natječu na parteru u borilačkim sportovima i nastoje ostati u težinskoj kategoriji, uoči svojih nastupa u pravilu se – dehidriraju, i potom naglo rehidriraju. Dakle, potpuno suprotno osnovnim postulatima. U teoriji. U praksi: Kalorijska restrikcija i tehnike gladovanja se podrazumijevaju.

Ovi sportaši u sportovima prolaze strašna odricanja, a uglavnom su daleko od kamera, glamura i milijunskih zarada. Upravo zato zaslužuju poseban naklon. Dakle, oni će je provoditi gotovo u pravilu, i tada nije potrebno filozofirati i prodavati teoriju, već praktičnim savjetima pomoći kako da se izbjegne pad u izvedbi, i svakako – kako da se onemogući pomisao na korištenje nedozvoljenih sredstava.

Sportska prehrana je područje koje ne treba biti poprište neargumentiranih rasprava i sukoba, već područje u kojem stručnjaci mogu pomoći onima kojima je sportska prehrana i namijenjena. Sportašima. Prehrana za sportaše treba biti praktična i primjenjiva. Dodao bih, i ukusna. Osluškujući pritom službene nutricionističke preporuke, ali i biti otvoren za iskustvene situacije i nove spoznaje. Koje trebaju biti u službi poboljšanja izvedbe, a nikako ne nauštrb zdravlju.

———————

Nenad Bratković, magistar nutricionizma, sveučilišni magistar fitofarmacije i dijetoterapije vlasnik je i osnivač nutricionističkog savjetovališta za dijetoterapiju i sportsku prehranu NutriKlinika, utemeljenog 2007.godine. U proteklih 9 godina radi s mnogobrojnim klijentima s indikacijom za dijetoterapiju bolesti ali i sa sportašima te rekreativcima. Direktor je tvrtke NutriConsult d.o.o. za konzalting, voditelj odjela za prehranu sportsko-rehabilitacijskog centra Motus Melior. Kao sportski nutricionist je surađivao s košarkaškim klubom Cibona, a tijekom 2016. godine je postao službeni nutricionist košarkaškog kluba Cedevita. Rekreativno trenira dugoprugaško trčanje, a uživa i u cestovnom biciklizmu. Nutricionizam mu je više od struke, on mu je i način života.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh