Kakva je razlika između pravih i umjetnih mišića?

I zašto se nikako ne bi smjeli potući s "napuhanim" bodybilderom kako bi se pokazali pred curom ili društvom.

Dolazim u teretanu na trening prije par dana i sjedim u predvorju ispijajući kavu da me razbudi nakon napornog radnog dana. Do mene sjede dva klinca, imaju otprilike 15-tak godina. U tom trenutku u teretanu ulazi jedan poznati lokalni bodybuilder. Kao što to obično biva kada se pojave bilderi automatski su svi pogledi usmjereni prema njima. Ovi klinci sjede do mene i gledaju u čuđenju. U jednom trenutku kreću komentirati: „Ma brijem da su to sve umjetni mišići, da prestane trenirati ispuhao bih se odmah“. U sebi sam pomislio: „klasika“.

Nisu oni jedini s takvim razmišljanjem. Takav stav se često može primijetiti. Kada pogledaju Mirka Filipovića, ljudi kažu kako su to „pravi mišići“ za razliku od bildera koji su napuhani i imaju „umjetni“ izgled mišića. „Napuhali su se od silnih proteina i kreatina“. Te kritike koliko god neopravdane jednim dijelom povlače svoje podrijetlo upravo iz sportske literature. Naime Zatsiorsky i Kreamer u svojoj kultnoj knjizi Science and Practice of Strength Training upravo opisuju dva različita načina povećanja mišićne mase (hipertrofije). Pojašnjenje ta dva načina možda će pružiti malo bolje shvaćanje cijele situacije.

Prvi način: bio bi povećanje veličine miofibrila, odnosno miofibrilna hipertrofija. Takva vrsta hipertrofije naziva se i „funkcionalna hipertrofija“ jer nije puko povećanje veličine mišića, već povećanje i sposobnosti mišića za generiranjem sile. Zbog toga, ona se često povezuje sa sportašima kojima je cilj biti snažniji i brži a ne samo veći. Ona se stimulira s treningom koji uključuje veća opterećenja te brze i eksplozivne pokrete. Primjerice, onako kako treniraju sprinteri i powerlifteri.

Drugi način: je povećanje sarkoplazme, odnosno sarkoplazmatska hipertrofija. Za razliku od miofibrilne ova se naziva još i „nefunkcionalna hipertrofija“. Zašto nefunkcionalna? Zato što se smatra da se ovom vrstom hipertrofije povećava količina sadržaja u sarkoplazmi a zapravo ne dolazi do povećanja miofibrila kao u prvoj vrsti hipertrofije. Ova vrsta hipertrofije povezuje se dominantno s bodybuilderima, i treninzima koji su usmjereni na „pumpanje“ mišića.

Ovakvo uvjerenje je već godinama u struci ali pitanje je da li je ispravno?

Stu Philips je nedavno na Twitteru pokušao razjasniti malo te stvari. Kako on navodi „isticanje da postoje dvije različite vrste hipertrofije je skroz pogrešno. Svatko tko je slušao bilo kakav tečaj iz mišićne fiziologije će to potvrditi. Ne postoje slučajevi gdje dolazi do povećanja sarkoplazme bez povećanja u miofibrilima“. Gospodin Philips nije netko koga nećemo poslušati, čovjek ima preko 200 publikacija iz područja sporta, prehrane i treninga.

Sada se postavlja pitanje da li uopće dolazi do ove druge vrste hipertrofije, do sarkoplazmatske hipertrofije?

Jednim dijelom to je vjerojatno točno (iako to nije baš najbolje dokazano). Ipak, ono što je nama bitno naglasiti je da ne postoji selektivno biranje hipertrofije. Dakle, neće doći isključivo do jednog ili drugog oblika ovisno o treningu kojeg radite. Ako se dogodi sarkoplazmatska hipertrofija ona će biti popraćena uz miofibrilnu hipertrofiju. Ne postoje varijante u kojima će se određenim treningom selektivno birati jedna ili druga vrsta. Jednostavno rečeno, nema razlike između mišića Mirka Filipovića i prosječnog bodybuildera.

Ono što čini razliku između ove usporedbe je vještina. Ono što ljudi često zaboravljaju da sport uključuje veliku dozu vještine te da ona određuje uspješnost pojedinog sportaša u tom sportu, a ne „pravi“ ili „umjetni“ mišići.

Bildere se često ističe kao „nefunkcionalne“, što je pogrešno shvaćanje. Bilder su u potpunosti funkcionalni. Ali za svoj sport – sport u kojem treba imati više mišićne mase. I ne, oni nisu samo napuhani i slabi, to je pokazano više puta. Stan Efferding je profesionalni bodybuilder koji ujedno drži i svjetski rekord u powerliftingu. Težine koje je dizao na natjecanju su: čučanj – 393 kg, mrtvo dizanje – 380 kg i bench press – 272 kg. Slabo? Ne bih rekao.

Ronnie Coleman je bodybuilder koje je osam puta bio mister Olympia (najvažnija titula u bodybuildingu) te je poznat po nevjerojatni težinama koje je dizao. Ovo su samo dva primjera velike jakosti koje imaju ti sportaši, a ima ih još cijeli niz. Dakle, bilderi nisu slabi, nemojte se potući s nekima od njih s takvim uvjerenjem.

Iako ne postoje razlike u vrsti hipertrofije postoje razlike u hipertrofiji mišićnih vlakana. Hipertrofija se može dogoditi u različitim mišićnim vlaknima. U ljudskom tijelu postoje dvije vrste mišićnih vlakana. Dijele se na brza i spora mišićna vlakna (najjednostavnija podjela). Brza vlakna su odgovorna za izvedbu brzih pokreta, poput sprinta, dok su spora vlakna odgovorna dominantno za aktivnosti dužeg trajanja poput maratona.

Brza mišićna vlakna imaju veći potencijal za hipertrofiju, i najčešće se stimuliraju brojem ponavljanja u rasponu od 1-10 RM (repetition maximum).  Izvedba ponavljanja u tom rasponu je kratkog trajanja i zahtijeva visok intenzitet.

Izvedba većeg broja ponavljanja (20-30 RM) stimulira spora mišićna vlakna, koja također mogu hipertrofirati.

Drugim riječima, da bi aktivirali sva mišićna vlakna i dali im dobar podražaj, raspon ponavljanja koji bi trebali koristiti treba biti skroz od 1-30 RM. Sveobuhvatni pristup hipertrofiji mišićnih vlakana može se podijeliti u faze: primjerice na početku treninga kada radite neku kompleksnu vježbu (npr. bench press) izvodite nešto niži broj ponavljanja (1-5 RM) da bi stimulirali brza mišićna vlakna. Nakon toga prebacujete se na nešto veći broj ponavljanja (6-12 RM), i za kraj radite veći broj ponavljanja (15+ RM) na nekoj jednostavnijoj izolacijskoj vježbi, za stimulaciju sporih mišićnih vlakana.

Kao i u mnogim drugim granama, tako i u fitnesu/bodybuildingu postoje ekstremi. Posljednjih godina se pojavljuje sve više ljudi na društvenim mrežama s ogromnim, doslovno umjetnim mišićima. Naime, te osobe konzumiraju velike količine Synthola. Synthol je ulje koje kad se ubrizga daje mišiću veći izgled. Osobe koje konzumiraju velike količine Synthola doslovce deformiraju izgled svoga tijela i često se nazivaju Syhnthol freaks.

Kako prepoznati takve osobe? Kad ih vidite, shvatit ćete, vjerujte mi. Nakaradno veliki mišići, neprirodan izgled, ogromne disproporcije između mišićnih skupina neke su najčešće karakteristike.

Takav izgled i sve što on promiče je daleko od onog što bi trebao fitnes i zdravlje. Zbog toga, daljnje trošenje riječi na takve osobe nije ni potrebno. Ono što je bitno za kraj ponoviti:

– Bodybuilderi nisu samo „napuhani“ i slabi već najčešće i izrazito jaki

– Kada dođe do hipertrofije, najčešće je riječ o miofibrilnoj hipertrofiji

– Kako bi maksimalno stimulirali hipertrofiju potrebno je: trenirati s velikim rasponom ponavljanja (1-30 RM), trenirati svaki mišić 1-3 puta tjedno, kombinirati i kompleksne kao i izolacijske vježbe.


Jozo Grgić, mag. cin., od 2015. zaposlen je na Fitnes Učilištu u Zagrebu, gdje predaje metodiku treninga s opterećenjem. Diplomirao je na Kineziološkom fakultetu 2014. s usmjerenjem iz kondicijske pripreme sportaša. Velik interes pokazuje za znanstveni dio kineziologije. Autor je nekoliko stručnih članaka. Radi kao osobni trener.

Komentari

▲ Povratak na vrh