Izdržljivost je pitanje emocija, a ne kondicije!

“Vaš mozak sabotira vaš učinak. Osjećaj iscrpljenosti tijekom vježbanja nije ništa drugo do emocije i nema nikakve veze s vašim fizičkim stanjem.”, smatra dr. Noakes direktor jedinice Exercise Science and Sports Medicine Research na Sveučilištu u Cape Townu

Nobelovac Archibald Hill postao je 1924. godine prvi  fiziolog s teorijom koja govori kako mozak regulira rad srca tijekom vježbanja. Takva regulacija, prema Hillovoj teoriji, ima zadatak zaštititi srce od prenaprezanja. Ipak, trebalo je proći 70 godina prije nego što je Hillova teorija privukla pozornost javnosti. Prije toga se vjerovalo kako je fizička iscrpljenost ništa više od stanične “ponude i potražnje”.

Dr. Timothy Noakes, direktor jedinice Exercise Science and Sports Medicine Research na Sveučilištu u Cape Townu, učio je o potonjoj teoriji. Kad je krenuo proučavati fiziologiju vježbanja, govorili su mu da se mišići umore – bilo da ostanu bez goriva bilo da se skupi previše mliječne kiseline – i to je razlog zbog kojeg stanemo. Ali nitko nikad nije dokazao da mišići dobivaju premalo kisika ili goriva. Štoviše, istraživanja su pokazala da ljudi nikad nisu zaposlili više od 50% mišićnih vlakana, čak ni prilikom intenzivnog vježbanja, kaže dr. Noakes.

Teorije se jednostavno nisu podudarale sa stvarnošću. Na posljetku je dr. Noakesu palo na pamet da mišiće aktiviramo mozgom, pa je i mozak odgovoran koliko dugo, jako i brzo možemo gurati. Iako je Hill bio na pravom tragu, Noakes je prikupljao sve više dokaza u prilog svojoj “središnjoj vladajućoj teoriji”.

Do kojeg stupnja vladar u vašoj glavi može utjecati na vaš učinak?

Pretpostavimo da trebate energično pedalirati na sobnom biciklu dok vam mjere vrijeme. “Također će vam reći da bi bilo odlično kad bi mogli izdržati jedan sat“, kaže dr. Noakes. Pritom vam ne kažu da je sat usporen. “Stat ćete kad na satu vidite 1 sat, ali je zapravo prošlo sat i pol”, kaže Noakes.” Uzimajući u obzir ovaj rezultat, vaš mozak je utvrdio razinu izvedbe koju ste izdržali, ali koja nema nikakve veze s vašom stvarnom kondicijom.

“Vaš mozak sabotira vaš učinak”, kaže dr. Noakes. “Osjećaj iscrpljenosti (tijekom vježbanja) nije ništa drugo do emocije i nema nikakve veze s vašim fizičkim stanjem.” I drugi se slažu s njim. Kada je brazilski istraživač dr. Eduardo Fontes s pomoću fMRI, funkcionalne magnetske rezonance, analizirao mozak biciklista koji su pedalirali do iznemoglosti, shvatio je da emocije imaju ključnu ulogu u njihovu učinku.

“Vidjeli smo paljenje limbičkog sustava – emocionalnog centra u mozgukad se intenzitet pedaliranja povećao i što su biciklisti bili više iscrpljeni”, kaže Noakes. “Što je limbički sustav bio aktivniji, više su emocija vezali uz naprezanje i time su bili sve sporiji.”

Vaše mentalno stanje, kaže Fontes, podložno je varijacijama u svakodnevnom učinku. “Tko god vježba zna da se rezultati treninga mogu drastično razlikovati od jednog treninga do drugog”, kaže. “Fizički se možda niste promijenili, ono što se mijenja je vaše mentalno stanje.” Fontes je utvrdio da ljudi koji mogu odvojiti emocije dok treniraju – na primjer, ne misle na zadihanost ili bolove u nogama – u pravilu uvijek zabilježe bolje rezultate. “Kada vježbate ili se natječete, morate mentalno procesuirati što se događa vašem tijelu”, kaže Fontes. “Ali ključno je ne donositi pozitivne ili negativne zaključke jer tada vaš mozak postavlja granice.”

Dr. Noakes priča o ženi koja je trčala u elitnoj utrci na 5000 metara. Zaostajala je za prvoplasiranom oko 20 metara i mentalno se pripremila na peto ili šesto mjesto. No, kad je krenula u završni krug, vidjela je semafor i shvatila da će se kvalificirati za Olimpijske igre ako ga otrči za manje od 64 sekunde, što je već uspijevala. “Odjednom se njezino razmišljanje promijenilo i više se nije brinula o utrci”, kaže Noakes. “Imala je novi, puno važniji, dublji cilj, za koji je znala da je dostižan.” Odvojila se, pobijedila u utrci i kvalificirala se za Olimpijske igre.

“Naravno, vaša biologija određuje pravu granicu, ali ono u što vjerujete određuje koliko ćete joj se blizu približiti”, kaže Noakes.

Rob MacDonald, fitness direktor Gym Jonesa (fitness centar poznat po klesanju najpoznatijih hollywoodskih tijela između ostalog i glumaca u filmu “300”) specijalizirao se u toj vrsti promjene fokusa, koja počinje postavljanjem cilja. “Ako mi netko kaže da želi postati fit, pitam ‘Fit za što?’“, kaže. “Kondicija ovisi o zadatku, morate staviti stvari na papir i postaviti ciljeve – odraditi triatlon ili izgledati i osjećati se zdravije.”

Britanski glumac Henry Cavill godinu je dana intenzivno trenirao i znojio se u teretani Gym Jones kako bi isklasao tijelo Supermana za film “Men of Steel”, 2013. godine. Trenirao ga je trener i osnivač Gym Jonesa, Mark Twight.

„Neprestana predanost svome cilju put je prema sljedećoj razini. A oporavak je pola borbe: nemoj raditi ako se nemaš muda odmoriti.“ Takva predanost utječe na ono što MacDonald zove „dubokom kemijskom promjenom“ koja jamči uspjeh podjednako u teretani i izvan nje.

“Nagrada koja dolazi rješavanjem tjelesne masnoće, razvaljivanjem polumaratona, dizanjem rekordne težine ili prolaskom na testu izdržljivosti ne može se oprati prilikom tuširanja nakon utrke. Ona se zadržava“, kaže MacDonald. Istina, muškarac koji će dati sve od sebe kako bi srušio neke granice u teretani vjerojatno će se boriti jednakom opsesivnom odlučnošću i u drugim aspektima svog života: izgradnji sretne obitelji, sklapanju posla, motivirajući druge na promjene.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh