Igrajte se prljavo i budite zdravi

U našem dezinficiranom svijetu djeca su bolesnija, a ne zdravija. Mi smo stvoreni za život u prirodi. Dr. sc. Rob Dunn, biolog i otac, kaže da je pravo vrijeme da se klinci i mi ponovno pošteno zablatimo

Kao najdraže trenutke u djetinjstvu pamtim one kad sam bio u prirodi i nešto lovio. Tada sam lovio žabe. I ribe. Lovio sam zmije, stotine njih. Prevrtao sam balvane i verao se na drveće. Istraživao sam. Postojala su ograničenja u mojim skitnjama, morao sam, naime, u neko doba biti kod kuće, dalje od neke udaljenosti nisam smio ići, ali sad ih se ne sjećam. Ali sjećam se onog što sam ulovio. Ako postoje neke moje fotografije iz djetinjstva kad nisam imao vlažna i blatna stopala te neku životinju u rukama, vjerojatno su me prije toga upristojili.

Nedavno su me na sve to podsjetili jer je vrtićka grupa mog sina išla na izlet do obližnje bare. Ja sam biolog na Sveučilištu Sjeverne Karoline pa su me tete iz vrtića pitale želim li ići s njima. Pripremio sam se i nakrcao automobil mrežama, gumenim čizmama, dalekozorima, knjigama sa životinjama i štapovima za lovljenje zmija.

Kad smo stigli na parkiralište, shvatio sam da sam jedini došao opremljen. Zato sam, kako ne bih sramotio svog malog, iz prtljažnika izvukao samo jednu mrežu, jednu knjigu sa slikama i opisima životinja te jedan dalekozor. Uz puno oklijevanja, ostavio sam čak i štap za zmije.

Svaki od mališana dobio je svoje mjesto na rubu bare. Jednom po jednom davali su mrežu, kazali im neka zagrabe malo mulja i pregledaju ga te proslijede potom mrežu sljedećem malcu u nizu. Bila je to dobra strategija da svu djecu motiviraju neka umoče noge u prirodu. I začudo, svi su se oduprli porivu da uđu u mulj, osim mene.

Zamijetio sam veliku krastaču samo malo ispred mjesta gdje su klinci tiho skupljali mulj u mrežu. Nisam mogao odoljeti. Udaljio sam se od sina i pažljivo ušao u močvaru te zgrabio žabu. Od prve sam uspio. Cijelo mi je tijelo bridjelo od radosti lova. Držao sam žabu u rukama i vratio se na obalu gdje su se skupili svi kikići. Stavio sam žabetinu sinu u ruke i on ju je pokazivao kolegama. Roditelji su to promatrali, neki su bili napeti. Žaba se bučno oglasila. Moj mali ju je držao još koji trenutak te ju je zadovoljno potom pustio u vodu.

Sad, s jedne strane, taj je trenutak bio prekrasan. Vrijedi imati žabu u rukama, mislim, baš je super. No s druge strane, bio je to podsjetnik kako današnji klinci imaju kudikamo drukčiji odnos prema prirodi nego što sam ga ja imao. Svako toliko i oni mogu u ruke uzeti veliku divlju žabu, no takva su iskustva puno rjeđa. To je velika promjena u odnosu na ne samo moje djetinjstvo nego i na iskustva djece koja su stasala prethodnih nekoliko tisuća godina. Možda nemamo sve informacije o životima predaka u društvima lovaca i skupljača hrane prije 10.000 godina, ali možemo biti sigurni kako su njihovi malci tumarali blatom i istraživali svijet.

Ljudi se sele u urbane krajeve u kojima je teže biti dio divljine. Ono čega sam svjestan, kao otac i kao netko tko je prošlih deset godina proveo proučavajući okoliš, jest da to odvajanje od prirode dramatično povisuje rizik da će se djeca razboljeti. Čini se da je žaba u ruci neki oblik liječenja klicama.

A postoje i dokazi da možemo povisiti vjerojatnost da će nam djeca biti slobodna od alergija tako da ih izlažemo različitim mikroorganizmima. To izlaganje uči njihov imunosni sustav koje su klice dobre, koje su loše, a koje nisu ni dobre ni loše.

Na vašoj koži borave milijarde mikroorganizama. Oni žive i u vašem probavnom sustavu, u vašim ustima te doslovno bilo gdje drugdje u vašem tijelu. Oni tvore nevjerojatno komplicirane, međusobno povezane zajednice, nazvane mikrobiomi, a njih znanstvenici poput mene tek počinju razumijevati i cijeniti. Ljudska bića oslanjaju se na te mikroorganizme kako bismo ostali zdravi i kako bismo bili na životu.

No preseljenjem u gradove neki su od tih sojeva nestali. Njihov manjak sve nas, a to katkad uključuje i našu djecu, izlaže višem riziku za alergije, astmu, upalnu bolest crijeva, demenciju i druge boljke. Djeca odrasla u seoskim krajevima rijetko kad imaju autoimune bolesti ili alergije.

U urbanim zonama ta su stanja puno češća. I zapravo, polovina djece koja su išla na onaj izlet imala su preosjetljivost na neke namirnice ili alergije. Trebamo ponovno povezati svoje klince s bakterijama koje im trebaju te, još općenitije, s divljinom koju trebaju, ma koliko malena ta divljina bila. Neka rješenja su lagana. Primjerice, evo nekih stvari koje moja obitelj radi:

  • Kad peremo ruke, upotrebljavamo samo sapun i vodu. Klonimo se antibakterijskih gelova i maramica te odjeće koja je tretirana triklosanom. Uporaba proizvoda koji sadrže triklosan može naštetiti imunosnom odgovoru jer triklosan ubija bakterije bez razlike jesu li dobre ili štetne.
  • Beremo svoje neprskano voće. U dvorištu sam posadio voćnjak koji vole i moja djeca i vjeverice. U nekim pokusima pokazalo se da djeca kojima je dostupna zelena površina ili dvorište imaju veću različitost među sojevima klica na koži te rjeđe razviju alergije.
  • Kad idemo u kupnju, zadržavamo se u onom dijelu supermarketa u kojem je voće i povrće.
  • Kad možemo, kupujemo organsko voće i povrće, ne zato što nema pesticida (katkada to nije točno), nego zato što je veća vjerojatnost da su te biljke zadržale korisne mikroorganizme.
  • Pokušavamo izbjeći šećer koji hrani loše klice i jedemo „žive“ namirnice, odnosno one koje sadrže mikroorganizme, a to su jogurt, ukiseljeno fermentirano povrće i kefir. Možda te namirnice pomažu mikrobima u crijevima, možda i ne, ali zasigurno ne škode.
  • Ne koristimo antibiotike, koji pobiju ne samo uzročnika bolesti nego i puno korisnih bakterija, osim kad netko od djece stvarno ima bakterijsku infekciju. (Kao što znate, antibiotici nisu djelotvorni u slučaju virusnih infekcija.) A izbjegavamo i jesti meso u čijoj su proizvodnji korišteni antibiotici. To meso može sadržavati ostatke lijekova, kao i patogene otporne na antibiotike, pa je zato posebno opasno za djecu.
  • Kad žele, dopuštamo djeci da grizu nokte. Pokazalo se da to, kao i sisanje palca, zapravo može sniziti rizik od nekih alergija.

Te naše metode sve slijede posljednje znanstvene tvrdnje. Ali istina je ovo: sve dok ne doznamo više, najbolje je da djecu pustimo u prirodu kako bi im klikeri bolje radili, kako bismo im usadili duh znatiželje, avanture i čuđenja te kako bismo im malene mikrobiome držali zdravim. Dajmo im prostor i slobodu da prirodu istražuju na svoj način.

Još pokoji savjet kako razbuditi dobre bakterije u tijelu – Nečist život može biti dobra ideja za sve, ne samo za naše klince. Ovi neobični savjeti mogli bi pojačati vaš mikrobiom.

  • Nemojte se svakoga dana tuširati ako postoji mogućnost da to nikom ne smeta. Rjeđe tuširanje može zaštititi mikrobiom vaše kože koji štiti od patogena.
  • Vikendom ili danima kad je to moguće ne nanosite antiperspiranse. Vjerovali ili ne, vaši pazusi imaju svoje posebne kolonije klica.
  • Četkajte bez zubne paste. Kemijski spojevi u većini pasta za zube ometaju normalni biom u ustima, a istraživanja pokazuju da je suha četkica bolja za borbu s naslaganim kamencem.
  • Iz istih razloga preskočite i ispiranje usne šupljine tekućinom za usta.
  • Kroz travu hodajte bosi. Ne samo da je sjajan osjećaj i ne samo da sudjeluje u kontroli stresa, nego pomaže i da bakterije na stopalu bujaju. Kad su vam stopala stalno u cipelama i čarapama, ostanete bez dobrih klica, a nasele vam se smrdljive.

# Biolog dr. sc. Rob Dunn autor je knjiga The Wild Life of Our Bodies i The Man Who Touched His Own Heart.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh