Maraton muka: tisuće klonulih na kipućem asfaltu

– tako je glasio naslov na naslovnici Boston Heralda dan nakon maratona... a tim riječima počinje i blog Berislava Sokača, iskusnog poslovnog čovjeka i maratonca koji je istrčao ovaj i ostale najveće svjetske maratone New York, Chicago, Tokyo, Berlin i London

Uvjeti su bili gotovo nemogući, organizator je molio sve sudionike na povećan oprez, pa čak i da odustanu od ovogodišnjeg maratona, što je učinilo oko 4300 trkača. Naravno, za mene odustajanje nikad nije bila opcija. No idemo mi od početka pa ćemo doći na vrući dio.


Boston nije samo prvi grad u svijetu po kultnom maratonu koji se ove godine održao 116. put za redom. Boston je prvi studentski grad sjevernoameričkog kontinenta poznat po Harvardu koji je osnovan 1636.g. i prvi je grad s podzemnom željeznicom u SAD-u.

Dolazak u Boston čini zanimljivim slijetanje, jer pista počinje u rijeci, pa prilikom slijetanja imate osjećaj da će avion sletjeti na vodu. Aerodrom je jedan od najbližih centru grada u svijetu. Povezan je tunelom ispod rijeke i autom ste za manje od 10 min u samom centru. Boston nije veliki grad, cca 560.000 stanovnika, ali sa širom okolicom broji 4,4 milijuna. Grad djeluje vrlo ugodno za život. Ono što me oduševilo je ekološka osviještenost na koju nisam imao priliku naići u ostalim američkim gradovima. U zadnje tri godine Boston je izgradio biciklističke staze, postavljene su stanice s biciklima. Jednostavno provučete kreditnu karticu i izvučete bicikl. Prilikom vraćanja bicikla opet provučete karticu te vam se naplati korišteno vrijeme bicikla. Ukoliko ne vratite bicikl, onda vam ga naplete u cijelostiJ. Sve je više bijelih Taxi vozila marke Toyota i Nissan koji su hibridno pogonjeni, te se još malogdje može vidjeti koji stari žuti Ford.

Nekoliko puta tjedno se održavaju bio marketi na kojima farmeri prodaju ekološki uzgojenu hranu. Grad Boston će ove godine uložiti 55 milijuna dolara u osvjetljenje svojih tunela led žaruljama, čime će godišnje uštedjeti 2,5 milijuna $ na električnoj energiji, a još najmanje toliko na održavanju rasvjete. Sve to ostavilo je jedan vrlo pozitivan dojam na mene jer je vidljiva jedna vrlo brza transformacija prema boljoj kvaliteti života, onoj Green.

Radi svega toga bilo mi je zadovoljstvo ulicama grada Bostona nositi majicu «LED it be! Marathon», koju sam nosio i na EXPO centru, gdje mi je prišao čak čovjek iz organizacije da mu objasnim poruku na mojim leđima te da napišem jedan članak za BAA o značenju poruke: Maratonsko trčanje i energetska učinkovitost su na prvi pogled dvije nespojive stvari, ali suradnja počiva na izdržljivosti i racionalnom trošenju energije. Kako biste izdržali trčati 42,125 km, nužna je silna energija koju je potrebno racionalno i ravnomjerno trošiti tijekom trčanja. Lighting kao tvrtka specijalizirana za energetsku učinkovitost nudi rješenja kako s malo snage postići veliki učinak u potrošnji električne energije odnosno kako postići uštedu energije. U svojim projektima svjetlotehničari Lightinga predlažu optimizaciju resursa povezanu s duljim vijekom trajanja rasvjetnih tijela, dok je kod maratona potrebno energiju tijela trošiti ravnomjerno – čimbenik koji je nužan da bi trku izdržali do kraja.

Promjena je jedini konstantni faktor u ljudskoj povijesti i mišljenja sam da mi trkači i ostali zaljubljenici u prirodu te zdrav i aktivan život imamo dužnost trčati ne samo za sebe već raditi na tome, svatko na svoj kreativan način, da svojim primjerom pozitivno utječemo i na druge ljude. Ja tako svojim trčanjem nastojim ljude potaknuti na kretanje kako bi izbjegli moguće zdravstvene komplikacije, a «LED it be! Marathon» sloganom da treba voditi računa o potrošnji energije jer ima još generacija koje dolaze iza nas.

Od malih nogu vezan sam za prirodu i aktivan život, no s trčanjem sam počeo prije dvije godine. Prijatelj Blaž me nagovorio da zajedno otrčimo Jaska polumaraton. Nakon tog svog prvog uspjeha, otvorili su mi se neki ventili u glavi. Kako radi poslovnih obveza često putujem po svijetu, uvijek sam se divio tome kako u zapadnom svijetu te u bogatim azijskim zemljama velik broj ljudi trči. Dok sam trčao Jasku razmišljao sam o poveznici između ekonomske snage pojedine države i broja ljudi koji se svakodnevno rekreiraju. Nije teško zaključiti da ambicija, strast, kompetitivnost polaze od individualaca te ako se natječeš u privatnom životu npr. u našem slučaju trčeći, ti ćeš takav biti i na svom poslu što će tvoju kompaniju činiti konkurentnijom. Što više takvih kompanija u državi imaš, to imaš jaču državu. I tako sam ja stigao preko NYC i Berlin maratona do Bostona da prijateljima i kolegama budem primjer kako kroz trčanje uvodiš disciplinu u svoj život, kako jačaš volju te kako jednim zadovoljstvom što svakodnevno pobjeđuješ svoje slabosti napreduješ na osobnom, ali i na profesionalnom nivou.

No vratimo se Bostonu. Organizacija me u Americi uvijek oduševi. 25 000 ljudi je za 2 sata školskim autobusima prebačeno na start u Hopkinton, 48km udaljen od Bostona. To jutro zle slutnje su se obistinile. Temperatura je počela divljati. Već u 6 h bilo je 19°C, a po noći je pala i kiša tako da se miris vlage iz tla jako dobro osjećao. Organizator je bio na mukama. Bilo je pitanje koliko će biti mrtvih. Elita je startala u 9.30h na temperaturi od 25°C. 15 000 ljudi guralo se pod šatorima u hladu jer je sunce nemilice jačalo. Čekanje na WC na suncu se izbjegavalo pod svaku cijenu. Onda je došao red na nas. U 10.10h krenuli smo pješice prema startnoj liniji. 40 min sam se vukao s ostalim trkačima po totalnom zvizdanu. Na digitalnom termometru na benzinskoj pumpi prije starta stajalo je 84F što je 29°C. Žena pored mene mi govori: “I am from Florida, but this is hot!”

Onako već opaljen vrućinom krenuo sam u tempu 5.20 min/km. Tako sam podesio treninge s kojima sam započeo malo prije Božića. Od Hopkintona se cesta prvih 8 km spušta uz manje hupsere. Bio sam zadovoljan kako napredujem. Po planu prolazim 10 km za 52min i onda počinje katastrofa. Spustili smo se u dolinicu u kojoj je s desne strane neko jezero, sve okruženo borovom šumom. Nema zraka. Asfalt se od lagane noćne kiše isparava i počinjem disati na škrge. Tempo kolektivno opada i počinju okrijepe s vodom na svakih cca 2 km, a ne 5 km kao što je uobičajeno. Ne možeš držati ritam. Svi grabe po tri čaše vode. Voda je topla jer su se bidoni u kamionima ugrijali, zalijevaš se i piješ, drugačije ne ide. Prestajem gledati na sat na 15. kilometru. Tijelo nakon zimskog perioda treninga nije bilo aklimatizirano. U glavi mi se javljaju poruke organizatora da treba usporiti pace.


Trka za željenim rezultatom od 3.45h za mene je gotova. Odlučujem uživati u atmosferi koju su stvarali navijači i navijačice, a ne ići na rezultat i moguće ostati zakinut za oboje. NYC maraton je priča za sebe. Atmosfera koju tamo naprave navijači i o kojoj svi pišu i pričaju, ne postoji nigdje drugdje na svijetu. I ja sam bio tog mišljenja dok se nisam našao na paklenoj cesti za Boston. Svako domaćinstvo uz cestu je sudjelovalo u potpori trkačima. Ljudi su sat-dva, koliko prolazi povorka trkača pored njihovih kuća, nesebično vodom zalijevali trkače, točili hladnu vodu, iznosili stare krpe koje su močili kako bi se trkači osvježili. Vidio sam kako ljudi izlaze iz supermarketa noseći u kutijama na desetke ledenih lizalica koje su dijelili trkačima. To su bili jedinstveni trenuci u kojima je trčanje prestalo biti individualan sport. Svi su bili jedno, navijači, trkači, medicinsko osoblje, volonteri, policajci, vatrogasci. Svi su imali jedan cilj, uspješno dovesti noge trkača preko završne linije. Ljudi koji žive uz 116 godina staru maratonsku stazu, znali su svakom trkaču dati osjećaj herojstva. Punim plućima sam se predao uživanju atmosfere pa je moje trčanje u jednom trenutku više nalikovalo zabavi nego maratonu.

Došao je na red Wellesley, ženski koledž, gdje djevojke kreiraju legendarni vrišteći tunel. Atmosfera je podsjećala na doba Beatlesa, kada su obožavateljice ludile za članovima benda. Tu padaju poljupci i zagrljaji muškim trkačima! Onda je na 25. kilometru bila grupa Austrijanaca, mojih prijatelja za koje sam skačući izvodio foto session i pritom se dobro izmorio. Na 30. kilometru sam naletio na ekipu s hladnim pivom. Nakon toliko ispijene tople vode, žudio sam za hladnim pivom! Tako mi je pasalo, kao nikada do sad. Nakon piva sam opet trčao kao lud idućih 5km. Moj dobar stari 5.20 tempo. Ali tu priči nije bio kraj.


Naletio sam na lika navijača koji je bio obučen u Spidermana. E pa ne mogu proći pored Spidermana, a da se ne slikam za svog četverogodišnjeg sina. Tu smo snimili videoklip i malo se glupirali, svidjela mu se moja majicaJ. Nastavih dolje niz legendarni Heartbreak hill i zadnjih 4km kroz Boston uletavam u gradsku vrućinu i trkače koji hodaju. Više ih hoda nego trči. Temperatura na displeju od ljekarne pokazuje 93F (34°C). Padam u tempu i počinjem hodati. Postajem kolektivna žrtva, posustajem, gadim se sam sebi jer sam rekao da na maraton dolazim trčati, a ne hodati. Vadim mobitel i vidim sms od svog prijatelja imenjaka maratonca: “Jesi živ?” Zabrinuo se čovjek. Trenirali smo zajedno preko zime, on za Beč. Zna da bih već trebao biti u hotelu. Bio sam na stazi već 4.10h. Zovem ga da me digne, da mi pokrene noge. Zovem i svoju suprugu. Bodre me i izvlače iz psihičke krize. Krećem se, opet trčim, opet sam jak. Bole me pluća, ali idem. Vadim fotić 500 m prije finiša, snimam atmosferu. Vidim Hrvatsku zastavu kako se vijori zajedno s ostalim zastavama trkačkih država, i ponosan sam jer je tu radi mene. Poseban osjećaj. Ulazim u cilj 4.36h. Ne želim niti pogledati vrijeme na satu.


Kad ono naletim na Mladena Vukoju, Hrvata koji se registrirao kao Nijemac jer živi u Njemačkoj. Zagrlimo se junački s medaljama oko vrata. Mladen je išao 3:55h, a želio je ispod 3:30h. Kaže, nije išlo. Mladen se popeo na stup i poljubio hrvatsku zastavu te zaradio aplauz publike s tribina. Tražim svog prijatelja iz Beča. Ne mogu ga naći. Planirao je ići 3:20h.Treba biti tu negdje na pivi. Došao je 1h iza mene, dehidrirao je. Taj dan od utrke je odustalo oko 4 300 trkača, 2 200 trkača zatražilo je medicinsku pomoć, jedan je spašen od srčanog udara. 5 dana nakon maratona na BAA Facebooku su objavili da je 15 trkača još uvijek u kritičnom stanju u bolnici.

Nakon slikanja u cilju i tuša otišao sam na klupu s pogledom na Atlantski ocean. Uzeo sam nekoliko limenki piva i bacio pogled u daljinu, prema Zagrebu. Poruke su samo dolazile. Dok sam se dopisivao s meni dragim ljudima, na mome licu su se izmjenjivale suze i osmijeh. Emotivno sam se ispraznio nakon nadrealnih slika silne potpore navijača, silne snage maratonaca da završe utrke i onih ružnih slika, maratonaca koji su se srušili pored ceste i čekali pomoć. Postavio sam si cilj i ostvario ga. To je sloboda. Tako lijep osjećaj!

Istrčao i napisao: Berislav Sokač, Run Croatia

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh