Crtice Berislava Sokača o Sjevernoj Koreji: ‘Zamislite da ispraznite Novi Zagreb od automobila!’

Špijuni, ruski Antonov, stjuardese u minicama, grad bez automobila, aerodrom bez svjetla, paranoja, nelagoda, policija... atmosfera napetosti pomiješana s uzbuđenjem pratila je sve gostujuće maratonce u Pyongyangu

Oko 16 sati, kad smo se vratili iz razgledavanja Šangaja, krenuli smo s pripremama za noćni let u Pyongyang. Prvo što sam napravio došavši u sobu bilo je da sam se spojio na Wi-Fi. Još malo Interneta! Kako ga u Sjevernoj Koreji nema, naš četverodnevni posjet toj zemlji bit će jedinstveno iskustvo potpune izolacije.

Prvo mi je došlo desetak poruka od grupe s kojom putujemo iz Šangaja za Pyongyang. Čitam jednu po jednu da vidim ima li promjena u planu puta. Zadnja je od nekog Petera Bonda koji pita ima netko tko bi napravio carbo-loading u talijanskom restoranu Bella Napoli. On također nudi prijevoz do aerodroma za četiri osobe? Naprosto ne mogu vjerovati da u gradu u kojem živi 20 milijuna ljudi, čovjek želi jesti u restoranu koji je dio našega hotela te da ima i 4 slobodna mjesta u autu. A nas je četvero. Jednostavno nemoguća kombinacija! Naravno, javio sam mu da nam se pridruži u restoranu Bella Napoli te da bismo rado s njime otišli do aerodroma.

U 18 sati, Iva, Patrick, Goran i ja smo se našli na recepciji kako bismo otišli na kinesku masažu. Rekao sam im da imamo sreće i da imamo besplatan prijevoz do aerodroma s nekim lokalcem. U tom trenutku Goran kaže da je to neki špijun te da sam se odao. Patrick nakon toga kaže da većina Kineza uzima europsko ime Peter, a prezime Bond je izmišljeno. Također kaže da sam odao našu lokaciju sjevernokorejskoj tajnoj službi. Ne mogu vjerovati da su njih dvojica – koji uopće nisu bili paranoični oko odlaska u Sjevernu Koreju – sada uznemireni. Ali ja i dalje vjerujem da je sve splet sretnih okolnosti.

Patrick koji u Koreju ide službeno kao novinar ORF-a, Iva i ja koji smo radili u američkim korporacijama, te Goran koji trenutno radi za Amerikance, dobitna smo kombinacija da nam se sjevernokorejski agenti nalijepe za vrat. Ni masaža ih nije opustila. Nastavili su me maltretirati sa svojim paranojama.

Otišao sam prvi na večeru, ali Peter Bond nije došao u dogovoreno vrijeme. Čekam 10 minuta i nema ga. Baš u trenutku kad počinjem misliti da su moji paranoici možda imali pravo, dolazi Peter Bond. Plavi Šveđanin! Upoznamo se. Primijetim da mu se grašci znoja nakupljaju na čelu. Poslije u razgovoru shvaćam i zašto. Peter stanuje 10 minuta od restorana Bella Napoli. Mail je poslao na grupu ne očekujući da će mu se itko javiti. Kad li, javi mu se ekipa od četvero ljudi koji k tome imaju rezervirani stol u Bella Napoli. I on je oklijevajući došao, kako je objasnio, jer nije mogao vjerovati da u je višemilijunskom gradu moguća ta kombinacija. Izgleda da zbilja nije lagano odletjeti u taj ozloglašeni Pyongyang.

Let za Pyongyang je u pola sata poslije ponoći i traje 2 sata.

Ekipa se okuplja ispred boarding šaltera. Upoznajemo se i čekamo sjevernokorejskog službenika koji bi našem vodiču trebao donijeti vize za svakog trkača. Do zadnjeg trenutka se ne zna hoćeš li poletjeti ili ostati u Šangaju. Ima Amerikanaca, Francuza, Poljaka, Estonaca, Australaca, Nijemaca. Svi do jednog se slikaju ispred monitora na check-inu da lete u Pyongyang. Fotografije šalju prijateljima i obiteljima, kao da se možda neće vratiti s tog putovanja. I mi to činimo. Dolaze vize. Prozivka. Jeee, dobili smo ih, makar nije to onaj bezbrižno sretni “jeee”.

Nakon boardinga dolazimo pred avion. Doživljavam nesvakidašnje iskustvo. Iz dva autobusa iskrcalo se skoro dvjestotinjak ljudi i nitko ne ulazi u ruski Antonov. Svi se slikaju s avionom kao da će im to biti zadnji let u životu. Svi su uzbuđeni jer leti se u Pyongyang. To je jedinstveno iskustvo. Nakon što smo se svi poslikali u glasnom žamoru, krenuli smo u avion. A onda – lijepo iznenađenje!

Zbilja sam letio svakakvim avionskim kompanijama, ali još nisam vidio stjuardese u minicama. Da, sjevernokorejske stjuardese ne samo da imaju lijepe uniforme, nego su i zgodne i još k tome u minjacima šeću avionom. Muški je svijet bio pozitivno iznenađen ovakvim startom. U avionu na monitorima cijelih dva sata treštao je najpoznatiji sjevernokorejski ženski band. Komadi bubnjaju, ribaju gitare, a spotovi u pozadini prikazuju rakete, avione, topove – ponos Sjeverne Koreje.

U 3:20 započinje slijetanje. Spuštamo se, a da se ništa ne vidi. Mrkli mrak! Već bi se trebali vidjeti obrisi Pyongyanga, ali ne. Sletjeli smo u mrak. Vojnici nas gledaju s prozora kasarni. Izlazimo iz aviona direktno na lijep, nov, moderan aerodrom. Dočekuju nas vojnici, ozbiljnih lica. Izgledaju kao dečki s kojima nema šale. Na ulazu u zemlju prolazi se takav pregled, kakav nisam još nikad doživio. Svima su nam oduzeli satove, kamere, telefone, knjige, laptope. Čekamo u redu. Već je 4:15, ali nam se ne spava od adrenalina. Do mene dolazi vojnik i traži me da se ulogiram u telefon. Gleda koje aplikacije koristim, foto-album. Prolazi kroz cijeli foto-album da ne bi slučajno bilo slika religijskog ili pornografskog sadržaja. Te su dvije stvari u Sjevernoj Koreji zakonom kažnjive. Drugi mi vojnik pretražuje laptop. Nasumce ulazi u foldere i pokušava pronaći sumnjivi sadržaj. Treći gleda moj GPS sat i razmišlja da li da mi ga oduzme ili ne. Objašnjavam mu da je to GPS isključivo za trčanje. On uredno upisuje serijski broj sata i ime Garmin u svoje bilješke. Kontrola je detaljna.

U 4:45, raspoređeni smo u autobuse s našim čuvarima, a onda nas proguta mrak. Kad je prvi autobus upalio motor, ugasila su se sva svjetla aerodroma. Nevjerojatno! Ogroman kompleks ugasili su kao što ugasim svjetlo u svojoj sobi kod kuće. U Sjevernoj Koreji špara se struja i ako nema slijetanja ili odlazaka, nema potrebe da aerodrom svijetli.

Krenuli smo prema Pyongyangu na put dug oko 30 km. Sve je u mraku. Ali tada se u autobusu susrećemo s još jednim nesvakidašnjim iskustvom. Oduzeli su nam putovnice i vize. Zbilja nelagodan osjećaj. Pretpostavljali smo da ćemo u hotelu ostaviti putovnice, ali ovako su nam odmah dali do znanja da se nalazimo iza željezne zavjese.

Mala mjesta uz cestu, sve u mraku. Dan se polako budi, izranjaju ljudi na biciklima. Guraju ih i voze uz cestu ili zemljanim putovima. Osjeća se miris siromaštva. Ulazimo u Pyongyang. Nema ni jednog automobila. Ne da ih nema na cesti, nego ih nema ni parkiranih. Zamislite da ispraznite Novi Zagreb od automobila. Grad duhova! Izgleda zastrašujuće kad dođeš iz razvijenog svijeta. U 5:40 prolazimo pokraj glavnoga trga. Na trgu je već postrojeno stotinjak ljudi s crvenim kapicama. Goran se preplašio. Kaže: “Nije meni ovo ugodno za gledat.”

Dolazimo u hotel. Imamo 2,5 sata za spavanje, a onda započinje program. Nema slobode u Pyongyangu. Doručak u 9h. Odlazak u razgledavanje grada u 9:30. I tako cijeli dan do 20 sati. Pyongyang je pun veličanstvenih mauzoleja, spomenika Korejskom ratu. Nakon što smo obišli mauzolej i rodnu kuću Kim II–Sunga te Institut znanosti, vode nas u vožnju metroom. Metro u Pyongyangu ukopan je 70 metara pod zemljom za slučaj da dođe do nuklearnog rata da se stanovništvo može dovoljno duboko skriti. Bilo je pravo iskustvo hodati među običnim ljudima, voziti se 3-4 stanice s njima. Sjediti pokraj njih. Djeca bi nam se smijala, ali odrasli nam nisu pridavali nikakav značaj. Gotovo svi nose značke Kim II-Sunga te ne komuniciraju čak ni pogledom sa strancima. Izašli smo na danje svjetlo i otišli pogledati najveći stadion na svijetu koji prima 150 000 ljudi. Tu ćemo sutra startati i završiti utrku pred navijačima. Apsolutno golemo zdanje – neshvatljivo koliko čudovišna ta velika konstrukcija. Za usporedbu, Barcelonin stadion Camp Nou 35% je manji, a najveći je u Europi i drugi najveći stadion na svijetu. Autobusom smo obišli stazu koju ćemo sutradan istrčati. Na povratku u hotel, oko 18 sati, stali smo kod Juche tornja koji je, kako su nam rekli, najviši kameni spomenik na svijetu. Građevina je to od granita visoka 170 metara. S vrha se pruža veličanstveni pogled na grad.

 

Odlazimo na večeru i počinak jer sutra se održava najmisteriozniji maraton na svijetu.

60 tisuća ljudi u cilju maratona u Pyongyangu

Istrčao i napisao: Berislav Sokač, Run Croatia

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh