Bio je to savršen dan za Nevena Kamenskog: start uz Sinatrin ‘New York, New York’, idealno vrijeme i ritam i vrhunski vatromet osjećaja na ulasku u cilj

Vrhunac priče o našem maratoncu Nevenu Kamenskom naravno pretrčani je newyorški maraton i medalja koju sada s ponosom drži u ruci. Nakon mnogo truda i treninga, ozljeda te posljednjeg iskušenja u Ljubljani, New York je donio sasvim novu energiju zbog koje je s lakoćom osvojio 42 kilometra Velike Jabuke...

Evo dragi moji maraton je iza mene, prekjučer je bio prekrasan dan. Danas ću pisati o maratonu, a detaljnije o cijelom putovanju kada se vratim u Zagreb.

Ono što je bitno napomenuti je to da sam jučer odlučio pomoći prijatelju od prijatelja, poznaniku koji mi je jučer postao prijatelj za cijeli život. Ukratko, u New Yorku 2015 godine upoznao sam Kevina, Australac tajlandskih korijena koji je u tom trenutku živio u Londonu. To je bilo taman nakon maratona koji je trčao par dana prije no što smo se upoznali. Ostali smo u kontaktu, te smo se ponovno sreli u Berlinu 2016 godine za maraton, a nakon toga ranije ove godine u Bostonu također uoči maratona. Kevin mi se javio kada je saznao da idem u New York na maraton ove godine, te me zamolio da njegovog prijatelja Lionela upoznam s našim zajedničkim prijateljima u New Yorku.

Prvo pitanje koje sam imao je da li Lionel također trči, te koje mu je ciljano vrijeme. U tom trenutku Kevin je rekao da bi Lionel bio sretan da trči oko 3:30, jer mu je osobni rekord na maratonu 3:44. Ako se sjećate, 3:30 je taman bilo neko vrijeme koje sam ja prvotno gađao. Da ubrzam, do nekih tjedan-dva prije New Yorka, Lionelu su porasli apetiti i rekao je da želi probati na paceu 4’30”/km što je negdje oko 3:10. Ogromna razlika s obzirom na njegov osobni rekord, ali rekao je da nikad nije bio u boljoj formi, te da želi probati. Njegov trener mu je čak rekao da proba na 4’20”, ali iskreno meni se i 4’30” činilo preambiciozno za njega. Ponudio sam Lionelu da ga paceam na 4’30” što je on oduševljeno prihvatio. Ajmo mi na utrku, pa da vidimo kako je sve to završilo.

Nevena su kroz cijele pripreme te konačno i na maratonu podržavali brandovi Saucony trkačkom odjećom i tenisicama te Heineken 0.0 bezalkoholno pivo za nadoknadu izgubljene tekućine. Uz njihovu podršku Neven je puno lakše svladao sve izazove…

Na dan utrke probudio sam se u 4 ujutro, našao sam se s Lionelom u 4:30, uputili smo se do Central Parka gdje je bio moj charity bus. New York sam trčao preko chariytija pod imenom Hope For The Warriors, organizacija koja pomaže vojnim veteranima. Lionel je trčao preko glavnog sponzora TCS, i njegov bus je s istog mjesta kretao za Staten Island gdje je maraton startao. Dok smo došli na Staten bilo je nešto prije 8 ujutro, a u 8:50 se otvarao moj startni blok. Pokušao sam jesti što više, osobno nemam problem jesti prije utrke, čak sam za vrijeme utrke i ogladnio malo što je meni rijetkost, ali kako nisam išao jako, glad se pojavila. Kada idem jako želudac se stisne i jedva gel konzumiram. Također ponio sam sa sobom dosta stare odjeće, debelu jaknu, debele hlače, jer sam znao da ću dosta čekati prije starta, te kako se ne bi smrznuo jako dobro mi je sva ta odjeća došla. Na kraju se warm-up odjeća baca u velike kontejnere, preprodaje u Goodwillu (neka vrsta charity second hand storea gdje Brooklynski hipsteri kupuju odjeću), samo prošle godine su preprodali odjeće trkača u vrijednosti od $45 000. Baš simpatična priča.

Utrka nam je startala u 9:50, nakon američke himne, te uz zvuk Sinatre i pjesme New York, New York. Prvi kilometar je uzbrdo preko mosta, i onda nizbrdo do trenutka kada se sve manje više izbalansira i tek tada možeš uhvatiti neki steady pace. Moram napomenuti da staza nije laka, ima dosta uzbrdo/nizbrdo kroz cijelu utrku. Vrlo brzo, negdje oko četvrtog kilometra sat mi je totalno poludio. Ista stvar mi se dogodila u Chicagu prošle godine, stvarno ne znam do čega je. Jednostavno mi je average pace samog lap-a totalno krivo pokazivao, tako da sam vrlo brzo odlučio pratiti average pace cijele utrke, a ne kilometar po kilometar. Na žalost markacije su u miljama, te što se kilometara tiče samo na svakih pet, tako da nisam imao opciju manualno mjeriti lapove, odnosno kilometre. Dobar dio utrke smo se vrtili oko 4’26” po kilometru, što je meni izvrsno pasalo. Baš sam ušao u zonu, osjećao sam se savršeno. Vrijeme je bilo prekrasno, nekih desetak stupnjeva uz sunce, te sam imao onaj feeling da na tom paceu mogu trčati u nedogled.

Nekakvih petnaestak kilometara prije kraja Lionel je počeo osjećati umor, zatezanje u pokosnici i koljenu. Znao sam da nije dobro, predviđao sam da će početi curiti nakon 30 km, ali nikako ne na 28 km. Iako sam osobno bio u zoni i u tom trenutku bih najradije na 4’26” išao do kraja, obećao sam da ću ga paceati, tako da sam usporio i krenuo sa hrabrenjem Lionela, doslovno guranjem njega na uzbrdicama, kroz cijelu utrku sam ja bio zadužen za okrepe i za donošenje Gatoreda i vode. U više navrata nakon 35 km Lionel je htio stati, ali nisam mu dopustio. Gurao sam ga i gurao dok nismo došli do Central Parka. Iskreno nikad nisam vidio toliko raspadnutog trkača, ali gurao je i stiskao zube kao nitko nikada.

Kroz cilj smo prošli za 3:20, što je i dalje 24 minute brže od njegovog osobnog rekorda i po meni vrhunski rezultat. Lionel je toliko slab bio da je završio u invalidskim kolicima na kraju, počeo je nekontrolirano ridati i plakati i grliti me. Stvarno jedno predivno iskustvo.

Ovim putem bih se zahvalio Men’s Healthu, Run Croatia, Sauconyu i Heineken 0.0 u svoje ime, ali i bome u ime mog novog prijatelja Lionela :)

Evo Lionelovog posta na Instagramu:

 

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh