Upoznajte Luku Marasovića, nutricionistu u timu Filipa Hrgovića

Ako želite u svoju prehranu uvesti zdrave promjene, Luka Marasović, nutricionist u timu našeg boksačkog profesionalca Filipa Hrgovića, savjetuje da krenete malim koracima. I držite se pravog puta – barem 90 posto vremena

Luka, nećemo krenuti s vašim prvim nutricionističkim, nego s vašim prvim sportskim koracima. Kojim ste se sportovima bavili?
Prvenstveno sam se bavio karateom, i to 9 godina, a sljedećih sam 5 trenirao hrvanje. Karateom sam se počeo baviti sa 7 godina, u prvom razredu osnovne.

Kako to da ste karate zamijenili hrvanjem?
Iskreno, ne znam. Karate mi se tad činio malo nedorečen… Ali moram priznati da mi je sad žao. Kad si klinac, stvari shvaćaš drukčije. S odmakom od 12 godina, karate vidim potpuno drukčije, to je baš sport za životni well-being. Kompletan sport, idealan spoj duhovnog i tjelesnog.

Jeste li u sportovima kojima ste se bavili ostvarivali dobre rezultate?
Ne baš. Sport nikad nisam gledao kroz natjecanje, kao nešto što moram ostvariti. Meni je sport zadovoljstvo, trening mi je pomogao da se izgradim na više životnih područja.

Završavate Kineziološki fakultet?
Da. Ujedno pišem znanstveni rad s kolegicom iz tima Filipa Hrgovića, dr. Marinom Banović, pod vodstvom mentora, renomiranoga kondicijskog trenera hrvatske nogometne reprezentacije prof. Luke Milanovića s temom energetike u sportu te planiram nastaviti školovanje na doktorskom studiju. Također sam prijavljen na natječaj IOC-a (International Olympic Committee) za specijalizaciju iz područja znanosti o sportskoj prehrani u švicarskoj Lausannei.

Kako je počela vaša priča u nutricionizmu?
Nutricionizam me zainteresirao još kao 17-godišnjaka jer većinom se u mom okruženju stavljao fokus na trening, a o prehrani se diskutiralo vrlo rijetko. Ne sjećam se točno jesam li to pročitao u nekom znanstvenom članku ili knjizi, ali poenta je bila da sinergija sporta i adekvatne prehrane daje najbolje rezultate. Onda sam se bacio na posao, tj. školovanje i istraživanje – eksperimentiranje na sebi, školovanje od najboljih institucija i stručnjaka iz svijeta nutricionizma, a rezultati su došli nakon kratkog vremena. Vidio sam da stvarno funkcionira; oscilacije u kilaži i promjena sastava tijela. Isprobao sam većinu pristupa i prehrambenih filozofija (od svejedstva do veganstva). Uza sve sam bio popraćen vrhunskom logistikom jer imam restoran u sklopu kuće gdje živim (u vlasništvu moje obitelji, dugi niz godina) te sam okružen hranom 24/7. Valja napomenuti i da se jelovnik restorana bazira na mediteranskom načinu prehrane.
Oscilirao sam, išao u ekstreme – dobio sam 30 kilograma u dva i pol mjeseca, pa sam u dva i pol tjedna skinuo 12 kilograma da bih za prvenstvo “pogodio” kategoriju. To sam napravio jednom i nikad više… Tijelo doživljavamo kao materiju vidljivu golim okom, a ne kao splet funkcija – procesa koji se odvijaju svake sekunde u organizmu. Shvatio sam da organizam ima nevjerojatnu moć adaptacije i regeneracije. Ali to što sam prošao i što znam kako je to djelovalo na mene ne znači da će na nekog drugog djelovati identično. Sve sam se više okretao prema znanosti i išao sve dalje, bivao sam sve precizniji. Krenuo sam od općeg i radio tranzicije, “cjepkao” u što sitnije komadiće, da bih na kraju došao do toga kako funkcionira stanica u ljudskom tijelu i kako, na kraju krajeva, funkcionira ljudski organizam (fiziologija).

Kad vas slušam, ne bih rekao da vam je samo 27 godina… A opet, tako mladi ste postali važan dio ekipe jednog profesionalnog sportaša, boksača Filipa Hrgovića. Kako ste počeli surađivati?
Dobar glas se daleko čuje – tako je došao i do Filipa Hrgovića, ha-ha! Filip i ja poznajemo se odmalena. Zbog njegovih smo se obveza “hvatali” tri mjeseca, dok jednom nije došao do mene. Sjeli smo za stol i – bum u glavu: “Bi li htio biti nutricionist u mom timu?” Ja sam te stvari vizualizirao, meni je to bio san, za to sam i radio 10 godina, to je ono što želim. Bilo je to nakon Olimpijskih igara 2016. godine. I tu je sve krenulo. Ubrzo smo počeli raditi vrlo detaljno.

Je li Filip značajno promijenio prehranu nakon početka suradnje s vama?
Filip je promijenio mnogo stvari. Puno je svjesniji hrane, puno je precizniji, pridaje prehrani puno više pozornosti. Ali to je moj dio posla, za to sam ja zadužen.

Znamo da je Filip maksimalno usredotočen kad je trening u pitanju, je li takav postao i u vezi s prehranom?
Njemu je trening broj 1, on je profesionalac i posao mu je da boksa. Što se hrane tiče, on želi imati sve detaljno posloženo. Takav je u svakom segmentu života, to je on. Radim isključivo s Filipom jer traži dosta vremena i dobiva dosta vremena – jer sam, na kraju krajeva, i ja jako precizan, želim imati sve pod kontrolom i da je sve 100 posto posloženo.

Vaš savjet traže i rekreativci poput mene. Koji je njihov najveći problem?
Znate koji? “Ja bih to već sutra!” Glavni je problem nestrpljivost, ljudi ne znaju kako početi. Ne shvaćaju da ne ide sve u tren oka, već da se stvari mijenjaju segmentalno. Za sve treba proći određeno vrijeme – ne možete imati rezultate nakon dva odrađena treninga. Drugi je problem nedostatak kontrole. Recimo, čovjek dođe u teretanu, trener ga sljedećih sat vremena izloži podražaju i dolazi do željenog efekta. Izazvao je fiziološke promjene u tijelu. Tijekom treninga osoba je pod budnim okom trenera; dakle, potpuna kontrola. Ali prehrana je drukčija priča: nutricionist ne može živjeti s klijentom i stavljati mu u usta žlicu točno određenog sadržaja. To je popriličan problem.

Kad je pred vama klijent koji se normalno – a realno nezdravo – hrani, koji su prvi koraci koje treba poduzeti?
Prva stvar je krvna slika. Ona je ogledalo stanja organizma. To je kad su u pitanju zdrave osobe; ako je riječ o nekom patološkom stanju, u to ne ulazim; tu se želim konzultirati s liječnikom specijalistom koji tu osobu liječi. Nakon krvne slike, jako mi je važno doznati koliko se osoba spremna promijeniti – ako nedostaje motiva, to je gubitak vremena, i klijentovog i mojeg. Nakon toga dolaze testiranja na hranu.

Kako izgledaju ta testiranja?
To su laboratorijski testovi intolerancije na namirnice (ako je potrebno). Inicijalno je bitno da čovjek koliko-toliko zna što mu odgovara. Recimo, “ovo je prikladno za tebe”, kažete klijentu. Čovjek u životu nije kušao tu određenu namirnicu i ne zna da je osjetljiv na nju. Pojede je, ona (moguće je) izazove jaku alergijsku reakciju te osoba može pasti u anafilaktički šok. Nastaje ozbiljan problem…
Testiranje zapravo nazivam razdobljem prilagođavanja i tranzicije “iz – u”. To je pokušaj spoznaje što klijentu odgovara, a što ne.

Kod te tranzicije, postoje li velike razlike između onog što klijent voli jesti i onog što je dobro za njega?
Postoje velike razlike, osobito po onome što čovjeku odgovara. Vama možda odgovara losos, a meni ne – ali nije problem, možemo pronaći zamjensku namirnicu. Klijenti, recimo, ne gledaju ovo (Luka pokazuje na kavu ispred mene, op. ur.) kao 50-ak miligrama kofeina, nego kao espresso koji je gorkog okusa i koji im odgovara ili ne odgovara. Na kraju krajeva, za sve postoji supstitut.

Što prvo mijenjate kod novih klijenata?
To je jako individualno. Ovisi o načinu života, somatotipu, dobi, spolu… Ne postoji špranca, ne postoji model koji je primjenjiv na sve. Pristup klijentu je personaliziran. Nazvao bih to prehrambenim agnosticizmom. U prehrani ne postoji dogma – centralno uvjerenje.

Ostavljate li u svom programu klijentima i prostor za neki ispušni ventil?
Nitko od nas ne trenira uvijek na 100 posto. Isto je i s prehranom. Kao i s ostalim stvarima u životu, bitno je što radiš 90%, a ne 10% vremena. Uvijek ima prostora za “cheat day”. Važno je nakon toga vratiti se na pravi put, a ne dići ruke od svega jer ste malo zabrazdili. Najgori je pristup “crno-bijelo”. U početku svima savjetujem da krenu lagano, malim koracima, na primjer, “Kad osjetiš potrebu za slatkim, pokušaj pojesti voće”…

Što kažete na ovo: ljudima se sviđa osjećaj nakon što popiju nekoliko alkoholnih pića, ali siguran sam da ne postoji čovjek koji je prvi put kušao, recimo, rakiju i rekao: “Ovo je jako fino!” Zašto ljudi tako ne razmišljaju kad je zdrava hrana u pitanju, zašto joj ne daju šansu?
Vrlo jednostavno: kad popijete alkohol, reakcija tijela je vrlo brza, gotovo instantna. Ne morate čekati. Ljudi žele rezultat “sad i odmah”.

U Hrvatskoj ljudi obično savjet o prehrani traže od svog liječnika…
Liječnici nisu savjetnici za prehranu – svaka čast izuzecima – ali imaju autoritet. Recimo, nutricionist vam da savjet – ali on nije liječnik. “Čekaj da provjerim sa svojim liječnikom!” Tableta je odgoda, a stil života trajno rješenje problema. Zašto se za probavu kaže da je “drugi mozak”? Jer su stanice vrlo slične onima u mozgu; enterički živčani sustav direktno komunicira s centralnim živčanim sustavom, to je tzv. gut-brain axis. Postoje znanstvene konstatacije da većina zdravstvenih problema dolazi iz probave. Svijest ljudi u Hrvatskoj vezano uz prehranu nije na visokoj razini.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh