Stvarni superheroji u borbi protiv kriminala

Upoznajte učitelje, umjetnike i trenere koji se noću pretvaraju u superjunake i fanatične borce protiv kriminala na ulicama američkih gradova

Dok je jurio gradom za lošim momcima – kroz uličicu iza noćnog kluba u Belltownu, gradskoj četvrti Seattlea, samoproglašeni je zakrabuljeni avanturist izbjegavao metke koje je bjegunac ispred njega ispaljivao iz pištolja.

Jones je bio spreman. Zaklonio se iza Baker Batshielda, balističke zaštitne ploče koju inače nosi na leđima „poput fora krila”. Ta se ploča savršeno uklapa u ostatak kostima krojenog po mjeri i “pojačanog” umjetnim prsima i trbušnjacima. “Metak se odbio od ploče u moje odijelo, ali ga nije probio”, kaže Jones.

“Hvata me panika, ali nastavljam potjeru. “Želim umrijeti trčeći u borbu”, prolazi mi glavom. Nakon nekog vremena loš momak staje, baca pištolj i zaliježe na asfalt. Policajci trče prema njima. Bjegunac im se obraća: “Streljivo ne vrijedi! Pogodio sam ga osam puta!” Jones, 180 centimetara visok i 90 kilograma težak tip sportske građe, prasne u smijeh:“Povlačio je okidač, a ja sam se sklanjao – jer to radite kad pucaju na vas – ali nisam stao, nastavio sam trčati prema njemu. Mislio je da me svaki metak pogodio – kakav idiot!”

Idioti, upozoreni ste: Phoenix Jones nije jedini superheroj spreman primiti metak na račun pravde. Diljem SAD-a otprilike 250 žena i muškaraca iz svoje svakodnevne odjeće uskače u posebno krojene kostime i baca se naglavačke u borbu za pravdu, bez straha za vlastitu sigurnost. Taj je pokret u posljednjih 20 godina jačao: superjunaci izlaze u ophodnju ulicama malih i velikih američkih gradova, od New Yorka, Atlante, Rochestera i Tampe do Chicaga, Vancouvera, Minnesote i Los Angelesa. Međusobno se pronalaze i uspoređuju kostime i tehnike borbe protiv kriminala koristeći uobičajene Bat-kanale današnjice: Facebook, Instagram, YouTube i, sve češće, portal reallifesuperheroes.com.

Preko dana rade kao zaštitari i izbacivači, ali i kao umjetnici, glazbenici, učitelji, zdravstveni radnici i instruktori borilačkih sportova, a daju si živopisna imena poput Crimson Fist (Grimizna Ruka), Good Samaritan (Dobri Samarićanin) i Vigilante Spider (Pauk Branitelj). Prikradaju se noću i prekidaju barske kavge, priječe prodaju droge i sprječavaju silovanja. Ali često rade i mala dobra djela poput pružanja prve pomoći ili dijeljenja čistih igala ovisnicima. Policija ih gleda blagonaklono u ulogama svjedoka ili tipova koji zastrašuju kriminalce, ali ne voli kad im se miješaju u posao ili kad nastradaju.

Te aktiviste možete doživljavati kao branitelje ili čudake, ali svatko od njih to radi iz moralnih pobuda, želeći začepiti rupu u pravnom sustavu koju policija ne uspijeva sanirati, istovremeno se ne mireći s ravnodušnošću javnosti prema ljudskoj patnji. “Phoenix Jones je lik koji predstavlja sve u što vjerujem”, kaže Ben Fodor (29), koji kad nije u kostimu superjunaka, radi u bolnici s maloljetnicima oboljelim od raka. “Bez Phoenixa Jonesa, poludio bih.”

Zašto ljudi imaju potrebu na ovaj način spašavati svijet?

U vrijeme kad se čini da novi Marvelovi filmovi izlaze u mjesečnom ritmu, superheroji golicaju našu društvenu maštu. Istovremeno, sve više ljudi radi zatupljujuće poslove i propituje smisao života. Zadovoljstvo poslom palo je na 50,8% sa 61,1% prije 20 godina. Nesreća pri kojima policajci upucaju nenaoružane ljude sve je više i redovito izazivaju masovne prosvjede i građanske nemire. Uragani. Požari. Masovna ubojstva. Sve se raspada.

“Pokret superheroja u stvarnom životu možete objasniti kao izravan odgovor na osjećaj nemoći koji prožima društvo”, tvrdi profesor Jamon Halvaksz, koji na Sveučilištu Teksas predaje Antropologiju superheroja. “Ljudi se osjećaju osamljeno i onemoćalo. Rade poslove bez strasti. Ali kao superjunaci oni vraćaju dio izgubljene moći, istovremeno se spajajući s drugima kao nove ličnosti. I tada mogu nešto promijeniti.”

Mnogi su od tih superheroja mišićavi poput njihovih stripovskih i filmskih uzora. U dobro su formi, nabildani, brzi. Neki osmišljavaju posebne treninge kako bi bili spremniji za borbu protiv zlikovaca. “Želite biti u najboljoj mogućoj formi”, tvrdi Nyght, golemi vođa ophodnje Ekstremne lige pravednika (Xtreme Justice League, skraćeno XJL) iz San Diega, tip koji nalikuje na Johna Cenu, ali ljudi ga često brkaju s određenim zlikovcem iz Batmana. “Naš je cilj biti vizualno zastrašujući. Kad ugledate namrštenog Banea u pancirki kako se dere na vas da se prestanete tući nasred ulice, jednostavno ga poslušate.”

Nyght inače radi u osnovnoj školi, i to s djecom s posebnim potrebama. Liga je u San Diegu počela s radom prije 12 godina – u vrijeme obračuna uličnih bandi – a pokrenuo ju je tip koji se naziva Mr. Xtreme. Danas je baza te grupe superjunaka četvrt Gaslamp Quarter, mnogoljudni kvart pun kafića koji zaudaraju na pivo i noćnih klubova punih turista, radnika i srednjoškolaca spremnih donijeti loše životne odluke. Statistika pokazuje da je stopa zločina pala sa 129 na 105 na tisuću stanovnika u posljednjih 12 godina. Tom četvrti članovi Ekstremne lige pravednika krstare svakog vikenda od 23 do 3 sata.

Nightingale, članica ekipe, tvrdi da kostimi nisu samo za cosplay. (Ona, a ni ostali članovi grupe, ne žele otkriti prava imena u strahu od osvete… znate već, loših momaka.) Osebujan kostim poput njezina – kožni korzet, široki remen ispunjen medicinskim potrepštinama i mrežasta maska na licu – mogu ublažiti svaku napetu situaciju već zbog svoga stripovskog izgleda. “Kostim umiruje stvari”, objašnjava Nightingale, koja je danju medicinska sestra. “Bijesni ste, podignete pogled i kostim je dovoljan da vam odvuče pozornost od borbe.”

Nyght (36), umirovljeni marinac koji je služio u Iraku i Afganistanu, na licu nosi prilagođenu masku za paintball retro izgleda, a na njemu je i zastrašujućih 68 kilograma taktičke opreme, uključujući pancirni prsluk. “Znali su mi razbiti bocu o glavu”, kaže on. “Maska mi štiti usta i nos.” Nyght je visok 182 centimetra i težak 100 kilograma, vlasnik je crnog pojasa u nekoliko borilačkih disciplina i vođa je grupe superjunaka i na treningu. Članovi grupe moraju proći test spremnosti i treniraju zajedno u teretani nekoliko večeri tjedno. Iako članovi XJL-a borbu šakama primjenjuju samo u krajnjoj nuždi, besplatno treniraju i krav magu, izraelsku inačicu bliske borbe, u tamošnjoj Akademiji krav mage.

Za jedne sam noćne ophodnje upoznao člana XJL-a Ycea (19-godišnjaka koji želi postati član američkih specijalnih vojnih postrojbi), Hawt Flash (ženu s crvenim plaštem i žutim sunčanim naočalama – koje nosi noću) i novog člana koji se naziva Jedi Cholo (izbacivača u noćnom klubu, opremljenog svjetlećim mačem i bočicom suzavca koju drži u ruksaku s likom Yode).

Pratili smo grupu pijanih studenata, kad se jedan od njih, “naoružan” plastičnim mačem, prijeteći zaletio prema nama. Nakon nekoliko nabrijanih rečenica – “Koji ste k***c vi?!”, “Što si ti, Darth Vader?” i “Što glumite?” – jedan je klipan iz grupe primijetio natpis “Je*eš ISIS” na prsima Nyghtova kostima. I u trenutku je grupa postala dobronamjerna. “To, je*eš ISIS! Face ste!” Nyght je ostao “u gardu”, ali se malo opustio. “Nastojim ne pretjerati”, kaže. “Nikad ne znate kad će situacija eskalirati.” Taktičku je svjesnost svladao na treningu marinaca. “Usred ste redovnog trčanja na 5 milja i odjednom vas nadređeni ispituje pravila službe. O kojima uopće ne razmišljate. Razmišljate o sljedećem koraku i mliječnoj kiselini koja vam se nakuplja u mišićima. Ali morate biti u stanju bistro razmišljati i kad vas sve boli. Stoga pri treningu nabrajate imena svih 50 američkih država i slično.”

Prošla su 3 sata ujutro i vraćam se s članovima XJL-a do njihova mjesta okupljanja u Seattleu, Palače pravde. Svi su umorni, ali i pozitivno nabrijani. Noć je bila mirna, nije bilo tučnjava niti kriminalnih postupaka koje je trebalo zaustaviti. Pitam Nyghta je li zbog toga zadovoljan ili frustriran. “Uvijek se pitam jesam li nešto propustio”, priznaje. “Ali miran sam jer znam da sam izašao i dao sve od sebe.” Službeno, policija je zahvalna aktivistima u civilnim ophodnjama i pripisuje im dio zasluga za smanjenje stope kriminala, pa tako hvale i članove XJL-a. “Oni su obično odlični svjedoci”, kaže policajac Joshua Hodge. “Nikad nisam čuo nešto loše o njima. Iako, ne želimo da se dovedu u položaj da mogu stradati. A kad pomažu potrebitim  građanima, sigurno ih nećemo u tom spriječiti.”

Istovremeno u New Yorku još je jedan stvarni superjunak, Dark Guardian, izabrao drukčiji put. “Na oku držim prave pokvarenjake”, tvrdi 33-godišnji Chris Pollak (to mu je pravo ime). “Odlazim u loše kvartove. Usredotočen sam na ulični kriminal, na droge i prostituciju.” Taj se instruktor borilačkih sportova počeo nazivati Dark Guardianom prije 15 godina. Tada nije bio član Guardian Angelsa, grupe newyorških civila s beretkama koja je borbom protiv kriminala privikla pozornost javnosti 70-ih godina prošlog stoljeća. Ali od pretprošle godine Pollak obavlja dvije dužnosti: vođa je Guardian Angelsa na Staten Islandu te istovremeno provodi ophodnju u pet newyorkških četvrti odjeven u crvenu pancirku, kožnu jaknu i prepoznatljive hlače. Dok je u ophodnji, dijeli hranu beskućnicima, a nije mu teško ni čistiti smeće. “Nasilnici su mi znali prijetiti pištoljima, unositi mi se u lice i govoriti da će me ubiti”, kaže. “Ali ako želimo sigurno susjedstvo, netko mora nešto poduzeti.”

Dark Guardian ima crni pojas u kenpo karateu, sudjeluje u amaterskim borbama tajlandskog boksa i trenira brazilski jiu-jitsu i boks. Ovladao je i tehnikama eskrime, filipinske borilačke discipline u kojoj se rabe noževi, štapovi i palice. Trenira tri dana u tjednu, sparira i udara u tešku boksačku vreću. Osim toga, diže utege i vježba kalisteniku. “Napravim 200 sklekova i serije po 5 zgibova dok ih ne napravim 100”, kaže Pollak. “Radim serije po 20 marinaca dok ih ne napravim 100. Nekoliko puta tjedno radim vježbe za trbušnjake, pogađam ih sa svih strana.”

“Želim nadahnuti ljude da naprave nešto iz ljubavi prema zajednici”

Dark Guardian na sebe gleda kao na simbol. “Želim nadahnuti ljude da naprave nešto iz ljubavi prema zajednici”, tvrdi. “Razmislite. Učinite nešto.” Zločin možete spriječiti – ovo je protokol Dark Guardiana.

  1. Pitajte se može li vaša umiješanost rezultirati nečijom ozljedom.
  2. Nazovite policiju. Detaljno opišite što se događa i što vi činite. Ako ste u gabuli, doći će brže.
  3. Snimajte zločin kamerom mobitela. Viknite “Policija stiže i sve je snimljeno” i prijestupnik će prestati s činom jer imate čvrst dokaz.
  4. Pokušajte smiriti strasti. Razgovarajte s kriminalcem, ne služeći se agresivnim tonom. Stjerajte ga u kut dok ne dođe policija.
  5. Morate dobro poznavati zakone; većina ih opravdava odgovor na nasilje ako se branite. Udarite li prvi, usosit ćete se. Ako vas žele udariti, blokirajte udarac i nastojte ne uzvratiti.
  6. Ako kriminalac počne bježati, a život vam nije ugrožen, pratite ga sa sigurne udaljenosti. Pokušajte ostati nezamijećeni; ako trči, lagano trčite za njim. (Upozorenje: policajac Hodge ne preporučuje da slijedite zločinca.) Putem obavještavajte policiju o smjeru kretanja. Za ljude poput Pollaka psihološka nagrada pridonošenja sigurnijem društvu nadmašuje rizik opasnosti od ozljeda. “Pomagati ljudima je divan osjećaj”, slaže se Robin Rosenberg, psihologinja i autorica knjige The Psychology of Superheroes.

“Ako ste frustrirani zbog ljudske ranjivosti, riješit ćete se frustracije i osjetiti da ste pridonijeli sigurnosti društva.” Gotovo svaki od superheroja koje sam upoznao posjeduje tu kvalitetu, unutarnju stabilnost sljubljenu s tjelesnom disciplinom, koja se očituje u “ne zajebavaj se sa mnom” energiji. Najbolji je primjer Phoenix Jones, koji se s vremenom iz tipa koji zaustavlja zločin pretvorio u tipa koji sprječava zločin.

Poput svih superheroja, Phoenix Jones ima originalnu priču o tome kako je počeo karijeru superjunaka. Kostim superheroja skrojio je nakon što se njegov sin gadno porezao na staklu ostavljenom nakon provale u automobil. Fodor je dječaku htio dokazati da je u stanju unijeti red u svijet koji je u kaosu.

Fodorove su prve superjunačke godine bile krcate smiješnim pogreškama. Naučio je da stajati na vrhu zgrade i promatrati nije najpametnije; dok bi se spustio niza stube, zločinaca više nije bilo. Shvatio je i da ga originalni kostim – triko od spandeksa, prerezana čarapa kojom je skrivao lice i šešir – ne štiti dovoljno. To je otkrio nakon što je u kut stjerao serijskog napadača na beskućnike. Rekao sam mu: “U redu, bacimo se na posao.” Tada sam još smišljao poštapalice koje bi zvučale filmski, to je bila jedna od njih. Baš sam bio zadovoljan sobom. A tip mi je jednostavno zario nož u trbuh.” Fodor kaže da je nakon toga ipak uspio jednim udarcem nokautirati protivnika i pričekati policiju, nakon čega su ga odvezli u bolnicu.

Tijekom godina Fodor je razvio sistem treninga kako bi pojačao potrebne superjunačke sposobnosti. Svako jutro trči 5 kilometara u pancirki, izmjenjujući sprintove (1 minuta) i hodanje (3 minute). Dok trči, zamjećuje boje vozila, ljude koji nose šešire… Kada dođe kući, uspoređuje materijal snimljen GoPro kamerom (koju nosi dok trči) s vlastitim sjećanjem, da vidi je li dobro opazio stvari.

Odrađuje i treninge borilačkih sportova, a radi i puno vježbi nošenja. “Moram biti spreman za trčanje na duge pruge, ali i na sprintove; moram biti u stanju i borilačkim vještinama svladati protivnika. Moram izgledati prijeteće, stoga malo mase ne škodi. Na sebi tijekom ophodnje nosim 30 kilograma opreme. Vani sam 7-8 sati, treba to izdržati.”

Phoenix Jones pomogao je Fodoru uravnotežiti vlastitu osobnost. “Prije bih se rado potukao. Izmlatio bih ljude bez obzira na sve. Imam gadnu narav”, priznaje. “Bez pravila koja sam odredio, bez kostima i maske, bio bih potpuno drukčiji čovjek.” Psihologinja Rosenberg tvrdi da je to dobra stvar jer je Fodor svjestan vlastitih slabosti i pokušava ih pretvoriti u nešto korisno. Ali njegov je nasilni pristup donio probleme zajednici superjunaka – prije nekoliko je godina Phoenix Jones uporabio suzavac u obračunu s pijanom ruljom, što je rezultiralo policijskom odlukom da više “ne dopušta miješanje superjunaka u policijske aktivnosti”.

Sad se Fodor doživljava kao brana između žrtve i počinitelja. “Moj je posao razdvojiti ih 5 do 15 minuta, do dolaska policije”, kaže. “Ne borim se direktno protiv kriminala. Ali sam odličan svjedok. Koliko sam tipova pretukao, priveo i strpao u ćeliju? Nijednog. A koliko ih je završilo u zatvoru zahvaljujući snimljenom materijalu i mom svjedočenju? Mislim da ih je 373.”

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh