Ali zašto nikako ne dovršite… bilo koji zadatak?

Usred svakog projekta postoji faza u kojoj ga se može potopiti. Evo kako ustrajati do kraja

MOŽDA GOVORIMO O čišćenju garaže. Možda o izradi dokumentarca u fušu. Možda pak… pišete članak za muški omiljeni časopis (Men’s Health). Ma o kakvom projektu bila riječ, narativ je obično isti – krenete na putovanje, ushićeni i s osjećajem kompetentnosti.

I kad prevrtimo film unaprijed nekoliko dana, tjedana ili mjeseci, ni polovina krša nije u kantama, po stolu u dnevnom boravku prašinu skuplja dokumentacija, alat je u hodniku. I što vi radite umjesto da dovršite taj zadatak? (Gledate reprizu Jamesa Bonda? Jesu li to pistacije?)

Postoji razlog zbog kojeg mnogi od nas imaju napola pofarbane kuhinje i druge slične stvari na savjesti, kaže profesorica s ekonomskog fakulteta Sveučilišta Harvard dr. sc. Rosabeth Moss Kanter, autorica knjige o samopouzdanju. U razdoblju između uzbuđenja prilikom započinjanja projekta i radosti pri završavanju neizbježna je sredina, kad entuzijazam jenjava, a vaš trud dobiva okus neuspjeha.

“U sredini projekta stvari postanu teške i morate se suočiti sa stvarnošću”, kaže Kanter. Stvari zahtijevaju više vremena, koštaju više, drugi se ljudi ljute ili odbijaju suradnju. Toliko je predvidljivo zapeti nasred puta, kao u kakvom crtiću, kaže Kanter. Pa ako to možete predvidjeti, možete imati i plan što ako zapne ili možda ideju kako spriječiti zastoj. Najbolje što možete napraviti:

 

NA POČETKU: PROCIJENITE KOLIKO VREMENA I TRUDA ZA TO TREBA – A POTOM TO UDVOSTRUČITE
Zašto? Zato što ste u naletu početnog entuzijazma pretjerano optimistični te, posljedično tome, podcjenjujete koliko će težak projekt doista biti. Kad su kanadski znanstvenici pitali studente psihologije koliko bi im vremena trebalo da napišu diplomski rad “u slučaju da ništa ne ide kako spada”, u prosjeku su predvidjeli da bi im trebalo 48,6 dana. A da sve ide glatko, predvidjeli su kako bi mogli dovršiti diplomski za 27,4 dana. Pogrešno i vrlo pogrešno. U prosjeku realno im je trebalo 55,5 dana.
Ne možete mladež kriviti za pogrešnu procjenu. Gradnja opere u Sydneyu trajala je deset godina dulje od planiranog i koštala 14,5 puta više nego što su arhitekti u početku procijenili. To se zove pogreška u planiranju, kaže Jon Acuff, autor knjige o vođenju projekata. Zbog pogrešnog planiranja ljudi najčešće i odustaju od projekata na pola puta. Ako vam zvuči jezivo odvojiti dvostruko više vremena za svoj projekt, Acuff savjetuje da kompletan pothvat smanjite. Ciljajte očistiti pola radnog stola ili napisati tri posta na blogu tjedno umjesto sedam. “Ciljate li previsoko, sigurno ćete fulati”, kaže.

POTOM, BUDITE OPREZNI ŠTO NAJAVLJUJETE
Uvriježeno je mišljenje da trebate svojim suradnicima (ili ukućanima) reći koje su vam nakane što prije i što konkretnije jer, u teoriji, kada drugi ljudi znaju što ste naumili, bit ćete prisiljeni to i napraviti ili pak javno obznaniti da niste učinili obećano. Međutim, dijeljenje informacija ima ozbiljnu manu, kaže Acuff. Kad prijateljima kažete da ćete urediti dvorište, oni vas potapšaju po leđima i kažu: “Ajde, bravo, stari.” Oni vam čestitaju. Dobili ste ono što trebate dobiti u završnici, a niste još ni počeli! Zbog toga možete ostati bez entuzijazma jednom kad počne težak rad. Čemu da jedete kuhano povrće ako ste već dobili desert? Ako već nekome kažete što ćete raditi, pustite da vam bude saveznik i da provjeri ili pita jednom tjedno dokle ste došli.

RAZBIJTE ZADATAK U SERIJU KORAKA
Očito, zar ne? Pa, da i ne. Često zaglavimo napola puta upravo zato što nas je preplavila veličina projekta. Tako da umjesto da razmišljate što još sve morate napraviti, definirajte sljedeći mali korak i usredotočite se samo na njega. Na primjer, želite li klincu sagraditi kućicu na drvetu, prvi bi korak bio jednostavan i sitan, na primjer nazvati susjeda s guba kućicom i doznati sve detalje, kaže Frank Buck, poslovni trener iz Alabame. Buck savjetuje da ovako zapišete sve korake na listu: Nazovi Peru Perića xx Gotova kućica na drvetu. “Taj xx razdvaja vaš trenutačan korak od cilja”, kaže. “Kad vidite jedno kraj drugoga, to vam je podsjetnik da vas svaki zadačić približava cilju.”

NAKRCAJTE NA POČETKU ŠTO VIŠE POSLA MOŽETE
Godine 2011. Scott Young, pisac iz Vancouvera, imao je 23 godine i odlučio dovršiti kompletan informatički kurikulum MIT-a u jednoj godini, na svoju ruku. (MIT je poznat po tome što dosta nastave, i predavanja i ispita, ima online.) Riječ je bila o 33 predmeta, uključujući fiziku, kemiju i ekonomiju. “Nije to bio točan kurikulum kakav imaju njihovi studenti, ali nije se ni puno razlikovao od pravog studija”, kaže. Unaprijed je znao: poznajući sebe, mogao je sagorjeti od stresa kad mu se poslije nagomilaju zadaci. Zato je ukalkulirao zamor materijala u taj pothvat. “Prvih deset predmeta dovršio sam u tri mjeseca, i tako dobio ubrzanje zbog kojeg mi je druga polovina godine bila lakša od prve.” Uspjelo je. Nije diplomirao, ali dovršio je sva 33 predmeta u jednoj godini.

I, NA KRAJU, SHVATITE KOJE JE CIJENA NEOBAVLJENA POSLA
“Nedovršeni projekti ne nestaju. Oni postaju duhovi koji vas opsjedaju”, upozorava Acuff. Ako opetovano odustajete, izdajete samog sebe. Dovršavanje vas pak štiti od aveti prošlih projekata, pomaže da si vjerujete, a i ne zapinjete u krš dok pokušavate parkirati u garaži.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh