Zaveži me, odveži me

Vlastitim stilom vezivanja programirani smo da u određenim situacijama reagiramo na predodređen način

“Osjećam da veza guši moju slobodu.” “Iako sam u braku, osjećam se osamljeno.” “Bojim se da ću biti povrijeđena ako otvorim srce.” “Stalno sam u strahu od ostavljanja.” “Ne osjećam da me osoba preko puta razumije.” Ovo su uobičajene izjave s kojima se susrećem u radu s klijentima, a svaki je od tih problema bolan i dotiče najdublje dijelove ljudskih života.

Razumijevanje njihova podrijetla zahtijeva dublje upoznavanje sa svime što stoji iza takvih izjava – osobnom prošlošću, stanjima u sadašnjim i prijašnjim vezama, osobnošću, navikama i sl. S novim otkrićima u polju zakonitosti funkcioniranja ljudskog uma moguće je kreirati mape koje omogućuju prilično precizno objašnjenje mnogih problema s kojima se susrećemo, vjerujući da su naša gorka sudbina. Jedna je od tih mapa i tzv. teorija vezivanja koja je uvelike olakšala razumijevanje odnosa i načina na koji u njima funkcioniramo.

Teorija vezivanja
Uobičajen scenarij: upoznamo nekog, odnos se počinje razvijati u nekom smjeru i nađemo se u vezi. Nakon početnog zanosa, polako počinjemo osjećati strah, tjeskobu, gušenje, prevelik fokus na partnera i brojne druge popratne pojave koje otežavaju prepuštanje odnosu o kojem smo do jučer maštali. Otkrijemo dio svoje ličnosti koji kao da nas usiše i koliko god analizirali i trudili se opustiti, nešto iznutra priječi nam put prema tome. Ono što se pojavilo između nas i slobodnog prepuštanja jest naš način vezivanja.

Teorija vezivanja navodi tri glavna načina vezivanja prema kojima ljudi doživljavaju i reagiraju na bliskost u vezama, a one su istovjetne načinima na koji djeca reagiraju na vezivanje s majkom ili primarnim skrbnikom. To su a) sigurno, b) anksiozno i c) izbjegnuto vezivanje.
Ljudi sa sigurnim vezivanjem osjećaju se ugodno u odnosima i ne gube osjećaj sebe, ljudi s anksioznim vezivanjem često su zaokupljeni odnosom i zabrinuti je li partneru doista stalo, a ljudi s izbjegnutim vezivanjem poistovjećuju bliskost s gubitkom slobode i nastoje je svesti na minimum.

Ljubav nije dovoljna
Svi ljudi u našem društvu, bilo da su se tek upoznali s nekim, bilo da su u braku 40 godina, ulaze u jednu od tih kategorija. Razumijevanjem stila vezivanja može se precizno predvidjeti ponašanje u bliskom odnosu jer smo vlastitim stilom vezivanja programirani da u određenim situacijama reagiramo na predodređen način. Različiti načini vezivanja dovode do različitog shvaćanja intimnosti i zajedništva, rješavanja konflikta, stava prema seksualnosti, kapaciteta izražavanja svojih potreba i osjećaja, očekivanja od partnera i odnosa.

Ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi neki odnos izvukao najbolje od nas, već nam je ona poticaj da bolje upoznamo ono što se događa iza kulisa u našem nesvjesnom životu. Naš “slobodan” izbor partnera proizvod je našeg nesvjesnog koje ima vlastiti plan puta. Pogledamo li svoje izbore, možemo vidjeti da postoje poveznice u odabiru i da često nalijećemo na slične ili iste probleme, samo malo drukčije upakirane.

Teorija vezivanja utemeljena je na našoj primarnoj potrebi, a to je potreba za vezivanjem koja počinje u maternici i završava našom smrću. Evolucijski, vezivanje i ostajanje u grupi omogućilo nam je preživljavanje i napredak. Potreba da se vežemo za nekoga toliko je važna da u našem mozgu postoji biološki mehanizam odgovoran za stvaranje i reguliranje veza s figurama vezivanja – roditeljima, djecom, partnerima ili prijateljima. Taj se mehanizam zove sistem vezivanja i sastoji se od emocija i ponašanja koji osiguravaju da osjetimo sigurnost i zaštitu bivanjem u blizini svojih najbližih. To je mehanizam koji objašnjava zašto djeca kad su razdvojena od majke, postaju ljutita, traže je i nekontrolirano plaču dok se opet ne pojavi i uspostavi kontakt s njima. To se ponašanje naziva protestno ponašanje, a kad odrastemo, i dalje ga često nesvjesno primjenjujemo u odnosima.

Kad stvari postanu razumljive
Teorija vezivanja pokazuje nam da naše ponašanje u vezi nije patološko, nego itekako razumljivo s obzirom na naš stil vezivanja. Ponašanja koja se čine pogrešnima i čudnima, koja znamo osuđivati i komentirati, uz teoriju vezivanja postaju razumljiva, predvidljiva pa čak i očekivana. Ostajete s nekim iako on nije siguran voli li vas uopće? Razumljivo. Kažete da vam je dosta i onda se nakon nekoliko minuta predomislite, i tako godinama? Također razumljivo.

Je li takvo ponašanje djelotvorno i vrijedno truda drugi je par postola. Ljudi sa sigurnim načinom vezivanja znaju kako učinkovito komunicirati o svojim potrebama i očekivanjima u vezi, a isto tako znaju odgovoriti djelotvorno na partnerove potrebe, bez ulaska u protestno ponašanje. Za nas ostale, razumijevanje vlastitog modela ponašanja tek je početak puta prema tome.

 

Ana Bijelić je praktičarka tjelesno-orijentirane metode rada, vlasnica Centra Restart. Centar Restart mjesto je rada na osobnom rastu i razvoju odraslih metodama tjelesno-orijentirane i ekspresivne art prakse. U centru se radi individualno, organiziraju se radionice boljeg upoznavanja sebe te javna predavanja s ciljem upoznavanja što većeg broja ljudi s važnošću bavljenja svojim emocionalnim i mentalnim stanjem te njegovim utjecajem na život. Centar Restart djeluje u Šibeniku.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh