Rastavljeni očevi: super-muškarci današnjice

Razgovarali smo s dva hrabra super-muškarca, predanim tatama koji unatoč svim preprekama nisu odustali, već su pronašli svoju snagu kojom mogu pomicati planine.

Koliko puta ste se ulovili da razmišljate negativno? Željeli biste napraviti nešto za svoje zdravlje, početi vježbati, voziti bicikl, planinariti… Počet ćete u ponedjeljak, zar ne? No, taj dotični ponedjeljak nikako da dođe, prolaze tjedni, mjeseci, godine a vi još uvijek kukate nad svojom sudbinom. Ne zaboravite da svoju sudbinu krojite sami. Ako nemate dovoljan poticaj, možda će vas ova priča inspirirati.

Razgovarali smo s dva hrabra super-muškarca, predanim tatama koji unatoč svim preprekama nisu odustali, već su pronašli svoju snagu kojom mogu pomicati planine.

Pedesetogodišnji Ivan Kraljević oličenje je MH tipa, stasit, snažan i sportski aktivan. Ivan se razveo od supruge i nakon nekoliko godina povlačenja po sudovima, dobio je puno skrbništvo nad sinom. Njih dvojica žive sami protekle 4 godine.

Po izrazu njegova lica jasno se vidjelo da nije prošao nimalo lagan put, no razvod je utjecao na njega poticajno, te smatra kako je postao bolji i odgovorniji roditelj otkako je prepušten sam sebi. „Sve se može uskladiti, obaveze, želje i hobiji. Volio bih sa sinom provoditi više vremena ali zbog školskih obaveza, naše vrijeme za druženje u prirodi svodi se na vikend“, kaže Ivan.

Osim što je full time otac, Ivan je sretno zaposlen, te iako je po zvanju akademski slikar, radi kao grafički dizajner. Svakodnevno kuha i tako omogućava sebi i sinu da se zdravo i kvalitetno hrane. Ne jedu junk food, osim u jako rijetkim situacijama, a vikendom mu roditelji pomažu sa spravljenjem zdravih obroka.

Oduvijek se bavio nekim oblikom sportske aktivnosti, no prije tri godine ta se ljubav pretvorila u nešto više. „Kupio sam bicikl prije tri godine prvenstveno zato da bih se sa sinom vozio u školu, te ga tako potaknuo da vozi bicikl jer sam smatrao da se ne kreće dovoljno.“Budući da su tada živjeli u novozagrebačkom kvartu Travno svakoga dana su vozili po 25 min do škole u centru grada, te isto toliko natrag. Iako su se u međuvremenu preselili u Centar, svako jutro zajedno bicikliraju. Tako osim ugodne tjelovježbe imaju priliku za kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Iako njegov sin više nije klinac, još uvijek zajedno putuju do škole radi sigurnosti u gradskom prometu. Ta svakodnevna vožnja potaknula ga je da svoju razinu biciklizma počne dizati na višu razinu.

Prilikom jednog druženja s prijeteljima, ohrabren čašicom više, dogovorio je da će biciklom ići do Motovuna. Unatoč prvotnim sumnjama u svoje sposobnosti, nakon 3 dana vožnje, biciklizam je još više zavolio. „Kada sam shvatio da mogu, išao sam na duže, veće, više ture. Nakon toga sam krenuo u šumu. Prvo drumom, zatim šumom“ , prisjeća se Ivan sa smiješkom.

Koliko voli prirodu bilo mi je jasno čim je predložio da se nađemo u zagrebačkom parku Ribnjak. Ivan je naravno došao biciklom, te je unatoč pljusku koji nas je ulovio tijekom fotografiranja, bio odlično raspoložen.

samohrani_ocevi_DK (14 of 16)

Ivan ističe kako je sport najbolji način psihičkog opuštanja, te poboljšanje rezultata djeluje jako motivacijski na njega jer ga potiče da svaki puta bude malo bolji, brži i uspješniji nego prošli put.

Osim brdskim biciklizmom, ovaj frajer bavi se i crossfitom već tri sezone. „Crossfitom se bavim pretežito kada su vremenski uvjeti nepovoljni za vožnju bicikla, a taj mi je način rekreacije u zatvorenom prostoru najdraži.“ Rijetko izlazi, a najdraži izlasci su mu sa kolegama blues glazbenicima jer i sam voli zasvirati blues, te im se nerijetko i pridruži na gitari.

Ivan kaže kako ne bi ništa mijenjao u svom odnosu sa sinom. Jedan dan vikenda uvijek je rezerviran za zajednički boravak u prirodi, ponekad je to Jarun, ponekad Sljeme. Pružanjem vlastitog primjera motivira sina da se bavi sportom. „Forsiranje nema smisla, ako će htjeti aktivno trenirati neki sport imat će moju punu podršku“, kaže.
Sinu bi volio usaditi osjećaj odgovornosti prema obavezama i toleranciju prema ljudima.

„Moraš biti dobra osoba ali se i potruditi da budeš uspješna osoba u okvirima svojih mogućnosti“, kaže.

Ivanova poruka za rastavljene očeve: „Sve se može uskladiti ako ima volje. Uz dobru organizaciju život može biti kvalitetan i ispunjen u svim aspektima.“

Za razgovor s drugim ocem obratili smo se Udruzi za ravnopravno roditeljstvo.
Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo osnovana je na inicijativu nekolicine očeva koji su i na taj način željeli upozoriti javnost na prisutne probleme u centrima za socijalnu skrb i na sudovima, kada se otac pokušava izboriti za legitimno pravo djeteta na podjednako vrijeme sa oba roditelja.

„Našoj udruzi javljaju se roditelji, većinom očevi, ali i majke, bake, djedovi, svi oni kojima je onemogućeno viđanje vlastitog djeteta ili unuka, iz cijele Hrvatske. Od trenutka osnivanja, početak 2010., udruga je zaprimila više od 4000 mailova, dopisa, telefonskih poziva roditelja nezadovoljnih obiteljsko pravnom zaštitom. Udruga u ovom trenutku broji oko 200 članova, 90% su očevi i broj članova je u porastu. Sastajemo se jednom tjedno“, kaže predsjednik Udruge Oliver Čanić.

DSC_4188

Član i potpredsjednik Udruge je naš drugi sugovornik 34-godišnji Kristijan Nikolić. Ovaj zagrebački dečko ima troje djece, dvoje iz prvog braka, te jedno iz drugog. Zbog kompliciranog odnosa s prvom suprugom, djecu iz prvoga braka ne viđa. Vidio ih je svega dvaput u razdoblju od 10 godina, a alimentaciju uredno plaća. Ne želi se pomiriti s tom situacijom, te ne skriva svoje nezadovoljstvo zbog teške sudbine koja ga je snašla, a njegova borba na pravo viđanja djece nastavlja se i danas.

Na sreću, s drugom suprugom se rastao na prijateljski način te nad kćeri iz drugog braka imaju zajedničko skrbništvo. Kćer je dva tjedna mjesečno kod njega a druga dva provodi kod majke. Budući da ne žive u istom gradu ovakva podjela vremena im oboma odgovara.

Svaki slobodan trenutak provodi sa kćerkom. Budući da je još mala, sportom se ne bavi aktivno, ali za koji god sport se odluči u budućnosti imat će njegovu punu podršku. Zajedničko vrijeme provode na otvorenom, pretežito u parku, a često odlaze i na izlete u prirodu. Ističe kako su mu trenuci provedeni s kćeri najveća motivacija da ostane snažan čak i kada smatra da to nije. Na kraju krajeva, osmijeh djeteta je nešto najljepše što čovjek u životu može dobiti.

Osim povremenog izleta u restoran brze hrane, Kristijan svakodnevno kuha zdravo za sebe i svoju kćer. Smatra da je zdrava prehrana bitna, te se trudi da jedu raznoliku hranu bogatu povrćem.

Sportom se bavi odmalena, te smatra da je tjelovježba jako bitna za kvalitetan život. „Sportom ne osnažujete samo tijelo, već i duh“, ističe. Svakodnevno biciklom putuje do posla, a kada uzmete u obzir da stanuje na Žitnjaku, a radi na Jankomiru, to je poprilično zahtjevan pothvat.

Aktivno se bavi boksom te voli zaigrati i odbojku na pijesku. „Boks je odličan ispušni ventil za izbacivanje svih frustracija“ , kaže Kristijan, te dodaje: „ Čovjek se ne smije prepustiti očaju, treba se boriti. Boks mi je pomogao da ostanem čvrst, psihički i fizički.“
Iako trenira u boksačkom klubu i postiže dobre rezultate ističe kako zbog opasnosti od ozljeda, koje ovaj sport nosi sa sobom, nikada svoje boksačko umijeće nije dizao na višu razinu. „Prvenstveno zbog kćeri moram paziti na svoje zdravlje, ne bih si nikada dopustio da jaki udarac u glavu moju kćer liši oca.“

Volio bi svojoj kćeri omogućiti sve što sam nije uspio postići, prvenstveno kvalitetno obrazovanje.

Zadovoljan je količinom i kvalitetom vremena koje provodi s najmlađom kćeri, no žali što prije nije imao znanje koje ima sada o načinu na koji funkcioniraju institucije.

„Sada kad znam kako institucije funkcioniraju, povukao bih neke druge poteze i nikada ne bi došlo do situacije da ne viđam svoju djecu. Svojim znanjem i iskustvom želim pomoći ostalim roditeljima kako ne bi prolazili kroz ono kroz što sam ja prošao. Ne nose se svi dobro s teškoćama, a ovakve teške borbe za neke ljude završavaju pogubno. Bilo je nekoliko slučajeva kada su si očevi pod pritiskim oduzeli život“, podijelio je s nama Kristijan, vidno potresen.

U Udruzi za ravnopravno roditeljstvo Kristijan je stekao mnogo prijatelja i dobio prijekopotrebnu podršku. Udruga aktivno surađuju s Ministarstvom pravosuđa, te se trude podići svijest javnosti o problemu prava roditelja i djece. Diskriminacija očeva u procesu razvoda je gorući problem koji je potrebno riješiti.

Za kraj, Kristijan je svim očevima poručio: “Ne odustajte, vjerujte u sebe i u svoja prava.”

Preporučujemo

Komentari

▲ Povratak na vrh