Psovke iz usta petogodišnjaka

Ovaj je otac volio psovati – ali kada je njegov sin doslovno pokupio tu naviku, ostao je bez riječi. Ipak shvatio je psovke kao priliku da svojoj djeci prenese važnu poruku...

Žena i ja smo bili u kuhinji kad je to izgovorio. Riječi su se skotrljale niz jezik, otrovne poput zmijskog ugriza. “Daj mi daljinski, šupčino!” “Dolazi ovamo!” viknula je prema dnevnoj sobi moja žena. “Odmah!”

Hayden, naš petogodišnji sin, pojavio se u dovratku, buntovna izraza lica. Moja je žena kleknula na jedno koljeno i položila dlanove na njegova ramena. Pokušavala je ne prasnuti u smijeh. “Mi ne upotrebljavamo takav rječnik”, rekla je. “Takvim ćeš riječima rasplakati mamu”, dodao sam. Hayden je zaškiljio. “Ne izgleda mi kao da plače.”“Reci bratu da ti je žao”, naredio sam. “Nije mi žao”, odgovorio je. “Galen je pušioničar i šupčina.” Moja se žena jedva suzdržala. “Gdje si čuo te izraze?” Gledala je ravno u mene: bilo je to retoričko pitanje.

Volio sam psovke još od malena. Nisam znao zašto, znao sam samo da je zabranjeno govoriti ih. Ali ionako sam cijeloga života bio fasciniran riječima. Kad sam bio klinac, neko sam se vrijeme divio riječi “roknuti”. Što sam je više izgovarao, to je čudnije zvučala. Kad bih je izgovorio tiho, zvučalo je poput prigušenog roktanja u svinjcu; kad bih se zaderao, zvučalo je opasno: “Roknuti nekoga!” Psovke su drukčije. One su poput jezičnih poslastica: prehrambena im je vrijednost nikakva, ali su tako slatke…

Pokušaj da ga naučim pameti

Moji su sinovi možda naučili psovati od mene. Ali riječi ne istječu iz jednog izvora; poput gripe, preko kvaka prelaze s čovjeka na čovjeka. Pretpostavio sam da je moj stariji sin Galen prvu psovku čuo od starijega klinca u parku i proslijedio je mlađem bratu, Haydenu, koji je nakon toga ponovio u maloj školi ono što je čuo od brata. Bilo kako bilo, učiteljica nas je pozvala na razgovor. “Kad sam ga prvi put čula da govori riječ na ‘j’, samo sam se nasmijala”, priznala je. “Ali sada me ostala djeca ispituju što to znači.” “Upotrijebio je tu riječ u školi?!” zgranula se moja supruga. Pocrvenjela je. “Hvala što ste nam to rekli. Riješit ćemo to.” Prstom je pokazala na mene. Ti ćeš to riješiti. Odveo sam Haydena u kupaonicu i uzeo u ruke sapun, bacajući ga u zrak i hvatajući rukom kao da je kamen. “Ako nastaviš prostačiti, morat ću ti ovime oprati usta. Misliš li da je sapun dobra okusa?”

Stavio je palac u usta i slegnuo ramenima. “Kušaj ga”, rekao sam. “Lizni.”“Ti prvi”, odgovorio je. Podigao sam sapun i pomirisao ga. Mirisao je na pepermint. Nije valjda tako groznog okusa? Liznuo sam sapun – okus je bio puno gori nego što sam pretpostavio. Otvorio sam slavinu i vodom isprao usta. “Odvratno”, obavijestio sam Haydena. “Tvoj red.” “Nema šanse”, uzvratio je. Okrenuo se i potrčao prema stubama. “Nema šanse, nema šanse, nema šanse!” “Nema više psovanja!” viknuo sam za njim.

Moja je žena stajala u kuhinji, držeći dlan na čelu. “Ne mogu vjerovati da je to rekao”, ponovila je. “I to u školi!” “Pa…”, počeo sam. “Pa… što?” uzvratila je. U te se tri riječi odvila cijela jedna svađa. Ovo nije bio prvi put da nas je učiteljica pozvala na razgovor. Zvali su nas i Galenovi učitelji, čak su rekli da njegovi izljevi bijesa mogu upućivati na poremećaj u ponašanju. Uzvratio sam im da je Galen samo klinac, nervozan i osjećajan.

Ipak, zabrinuli smo se. Reći za dijete da je nervozno jedna je stvar, nešto sasvim drugo je dijagnosticirati mu poremećaj u ponašanju – to ga može stigmatizirati. A kad ga se jednom strpa u ladicu, to bi ga automatski ograničilo. To je pravi problem sa psovanjem: dječaci se izlažu nekorektnom sudu. Koliko će proći prije nego što im netko kome vjeruju kaže da su ograničeni ili, jednostavno, loši? Hoće li povjerovati u to?

Naša igrica “besplatno psovanje za sve”

Nekoliko mjeseci nakon razgovora s učiteljicom putovali smo automobilom na jedno vjenčanje. Nakon nekoliko sati vožnje primijetio sam da su dječaci postali nemirni na stražnjem sjedalu šapćući “jaja” i “puši” da ih ne čujemo. Umjesto da ih prekinem, odlučio sam ih potaknuti. “Vidite onaj most?” upitao sam ih. “To je državna granica. Kad ćemo ga prelaziti, možete psovati koliko vas je volja!” “Možemo reći što god nam padne na pamet?” Galen se razveselio. “Sve dok smo na mostu. Kada dođemo do druge strane, psovanje prestaje”, rekao sam. Vidio sam u retrovizoru kako se cerekaju. “Pucajte!”

Galen se nagnuo naprijed i zaderao mi se u uho: “Jebeni šupčino!” Naglo sam skrenuo prema ogradi, ali sam u posljednji trenutak trgnuo volan prema sredini traka. Galen je umirao od smijeha. “Zar uvijek baš ta riječ?” zgražala se moja žena. “Posrana muda”, iznenadio nas je Hayden. “Jebenaguzicapušijaja”, rafalno je pucao Galen. “Seksi”, rekao je Hayden. “Seksi?” upitao sam ga. Pogledi su nam se sreli u retrovizoru.

“Ti si seksi, tata.” Izraz njegova lica govorio je da nije riječ o komplimentu. To je zapravo bila poenta njihova psovanja: komplimenti pretvoreni u uvrede, vulgarno poprskano banalnim. Njihovo je psovanje eksperiment kako se jezik može iskriviti, kuća koju su tek učili graditi. Želio sam da moji sinovi izrastu u muškarce koji su dobri i pristojni i koji razmisle prije nego što nešto kažu, ali koji i propitkuju pravila kojih bi se trebali držati. Psovke se izdižu iznad dobrog odgoja, svega što nas čini pokornima. Neke su stvari u životu dovoljno gadne da jamče protest. Nakon što sam toliko truda uložio da bih odgovorio sinove od psovanja, nisam mogao pobjeći od činjenice da mi je bilo čak i drago čuti ih kako sada psuju.

Približavali smo se granici. Naša igrica “besplatno psovanje za sve” bližila se kraju, ali nadao sam se da će dječaci prepoznati da je to bilo više od igre. Htio sam da shvate kako ne postoji ništa što mi ne mogu reći, osobito dok budu odrastali. Slomljeno srce, otkaz na poslu, bježanje pred policajcima. Nijedna riječ ili tema nije zabranjena. Htio sam da me pitaju o svemu. Prije nego što smo došli do kraja mosta, Hayden je uzviknuo još jednu: “Ti bokca!” Vjerojatno je mislio da je to nešto najgore. Činjenica što uopće nije riječ o psovci njemu nije ništa značila. Dao sam mu priliku da govori, a ja sam slušao. Nekoliko sekundi poslije prešli smo u Minnesotu, automobil pun prijestupnika.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh