Jeste li zbog pametnog mobitela postali gluplji tata?

Sve strahove oko slanja poruka, tvitanja poput ptičice te stalnog praćenja vijesti smiruje jedna osoba: moj sin, otkriva nam Gary Shteyngart - autor nekoliko romana, a najnoviji mu je Lake Success

MRZIM klišeje više od ičega, no moje je dijete najbolje što mi se ikada dogodilo. J. je omekšao moje poglede na svijet (pa čak i dok se svijet oko nas raspada); zbog njega mi se ponovno upalio interes za načine na koje svemir funkcionira i zbog njega prvi put u životu imam dopuštenje živjeti izvan svoga prezaposlenoga majmunskog mozga koji divlja unutar moje lubanje. Kad svoju pahuljastu glavu nasloni na moja prsa, pozornost mi je gdje treba biti. Četiri su mu godine, ali voli heksadecimale (što god to bilo), tektonske ploče te rana djela Marvina Hamlischa. Na neki način, volio bih postati sličniji njemu.

Ažuriram svoje znanje pomoću National Geographica i Wikipedije kako bih mogao razgovarati s njim na njegovoj razini i on mi pomaže shvatiti podrijetlo munja i fraktalna čuda Fibonaccijevog niza. Kad me nema u blizini, on ukrug posloži svoje plišane životinje, izvuče malu ploču i kaže im: “Životinje, idemo rješavati matematičke zadatke.” Ali ja sam njegov tata i to znači da on neizbježno želi biti poput mene. A što tata radi?

Službeno, bavim se pisanjem knjiga, no ako ćemo iskreno, ja sam korisnik iPhonea koji povremeno, da bi platio stambeni kredit, natipka koji roman. Taj je mobitel preuzeo i djelomično uništio moj život. Na svim sam razinama društvenih mreža, kurim one koji sipaju pogrde i promoviram svoje knjige. Pišem distopije i zbog toga svakih 30 sekundi tražim vijesti, ovisan sam o očajima oko sebe. Skupljam satove, što je moj tužni sredovječni hobi, pa stalno klikam po webovima sa satovima (da, to postoji) te razmišljam koje nove modele treba vrebati kako bih ih pridružio svojoj kolekciji. A dopisivanje porukama? Naravno. Tako sam u kontaktu sa suprugom, prijateljima i vodoinstalaterom, a usto pišem i radne poruke agentima, urednicima, kao i nestrpljivim taksistima.

Godine 2010. je uočio da tata živi na mobitelu i počeo je dirati po ekranu mobitela, i mog i supruginog. S obzirom na to da je rođen poslije 2010., dođe mu prirodno vrtjeti fotke i slično, baš kao što je prirodno meni bilo igrati se abakom dok sam odrastao u Sovjetskom Savezu ranih 1970-ih. Nisam zabrinut da bi mogao pronaći neprikladan sadržaj, barem se još ne brinem zbog toga. Najviše ga zanimaju videi o primarnim brojevima te o aurori australis. Ali on otkriva da je budućnost njegova svijeta u životu u stvarnoj, kao i u digitalnoj dimenziji. I tako je, eto, moj četverogodišnji mali otkrio slanje poruka.

Ali je li to prikladno za četverogodišnjaka? Uskraćujem li mu priliku da bude dijete? Bih li mu trebao oduzeti mobitel? I, što je još važnije, jesam li mu loš uzor?

Djeca su uvijek u žurbi da odrastu, no nikada dosad život nije bio ovoliko užurban i pun podataka. Kad sam bio u dobi svog sina, otac mi je rekao da postoji stablo na kojem raste francuski kruh. Ta me ideja gotovo dobrih godinu dana opsjedala. On i ja jednom smo prošli kraj stabla koje je izgledalo kao da mu je netko zabio gumu od bicikla među grane. Otac me pogledao kao da mi želi reći: “Vidiš li? Svakakve stvari rastu na drveću.” Tada sam mu potpuno vjerovao.

A danas moj sin može upisati u moj mobitel “Raste li francuski kruh na drveću?” i tri sekunde poslije reći: “Tata, to nije točno.” I to istim tonom kojim se obraća svojim plišancima kad pogrešno riješe matematički zadatak.

Razumijem da ljudska bića evoluiraju te da se granice između ljudi i tehnologije nastavljaju sužavati. Ali još ne želim da moj sin prijeđe na drugu stranu, ma koliko se ona činila sofisticiranom.

Možda je vrijeme da svome sinu kažem istinu. Tata toliko bulji u mobitel ne zato što ga mobitel usrećuje, nego zato što svakim potezom jagodice po ekranu dobije šub dopamina zbog kojega dodatno pipa po ekranu i tako to u beskonačnom krugu koji je kreiran da bi se dodatno bogatile neke velike korporacije na sjeveru Kalifornije. Umjesto da nas mobitel liši straha i tjeskobe, on ih pojačava.

Možda bi J. sve to i shvatio. On zna kad se njegov tata boji. Kad smo se približili 135 metara visokom londonskom vrtuljku London Eye (ja sam i klaustrofobičan i akrofobičan), rekao mi je: “Ne brini se, tatice, držat ću te za ruku.”

U ova nezgodna vremena roditeljstvo nije za strašljivce i katkad zaboravljam da me moj sin treba puno više nego što ja njega trebam. Vrijeme je da se riješim tjeskobe i žudnje za dopaminom te ugasim mobitel. Stvarni svijet nas čeka, a čeka nas i svijet mašte, najljepši od svih. Znam jedno stablo s francuskim kruhom u Central Parku koje treba obrati.

TATA NA POPRAVNOM

PRESTANITE BITI NEZAINTERESIRAN OTAC

Roditelji koji se koriste mobitelom pred svojom djecom u anketama navode da se osjećaju manje povezani s njima u odnosu na roditelje koji to ne čine, pokazalo je istraživanje iz 2018.

Zašto to radite
“Često nam se čini da su djeca poput biljaka”, kaže dr. sc. Roberta Golinkoff, autorica knjige o roditeljstvu. Lako je pretpostaviti kako neće primijetiti da se ne brinete o njima nego o telefonu te da im to nije bitno, kaže. Roditelji djece svih dobi često na mobitel gledaju kao na “pauzu” koju su zaslužili. Usto, tehnologija često dovede do toga da izgubite pojam o vremenu, pa mislite da ćete nešto provjeriti samo na minutu, a prođe ih desetak, komentira ona. Zbog toga ste puno više odsutni nego što biste pretpostavili.

Zašto to ne biste trebali raditi
“Djeca, pa čak i bebe, traže suradnju i komunikaciju”, kaže R. Golinkoff. “Kad se služite mobitelom dok ste s djetetom, podižete zid i uklanjate mogućnost da zajedno razgovarate i veselite se.” Zašto je to bitno? Njezino je istraživanje pokazalo da dok roditelji pokušavaju dijete naučiti neku riječ i telefoniraju, dijete to ne nauči u predviđenom vremenu. Ukratko: vaš mobitel remeti roditeljstvo.

Kako smanjiti
“Samo odložite mobitel”, savjetuje Golinkoff. “Nema tu čarobnog trika.” A nema ni kompromisa. Dok se igrate s djetetom, neka vam mobitel bude u ladici. Nije dovoljno maknuti ga sa strane. “Dok ga vidite, vjerojatno ćete posrnuti”, kaže. Možete poslije uzeti pauzu za telefoniranje, na primjer, nakon 30 minuta usredotočenosti na igranje, no neka vam uvijek vrijeme za djecu bude odvojeno od vremena za mobitel.

Preporučujemo

Komentari

Fitness centri
▲ Povratak na vrh