Gradske muke po biciklu

Znate li onaj osjećaj slobode dok lagano klizite biciklističkom stazom i s osmijehom na licu dolazite na cilj? Ja ne! Užitak vožnje na biciklu prestaje čim se dočepate gradskog asfalta, znači, ako živite u zgradi - čim izađete iz haustora.

Bicikl je savršeno prijevozno sredstvo kojim se možete kretati po bilo kojoj površini. Nema potrebe za besciljnim kruženjem oko zgrade u potrazi za parkingom. Ovisno o tome kakav lokot imate, bit će vam dovoljno tanje drvo, prometni znak ili ograda. U kratkom roku biciklom je moguće stići s jednog kraja grada na drugi. Ili nije sve baš tako idilično? Pogotovo ako poput mene živite u Zagrebu.

Otkuda početi? Pločnici su grbavi, puni rupa, oštećeni, prljavi, prepuni razbijenog stakla i kojekakvih čudnih komadića materijala nepoznatog podrijetla. Ako imate sreće da naletite na biciklističku stazu, to ne znači da ovdje vaša muka prestaje.

Često se u medijima spominjalo kako je Zagreb pun lijepih i uređenih biciklističkih staza. Dodala bih: biciklističkih staza koje ne vode nikuda. Ne želim sada zvučati kao neka živčana rospija, samo pomalo isfrustrirana biciklistica. Mnogo puta sam se našla u situaciji da vozim biclističkom stazom, koje se uvijek držim jer sam odgojena da poštujem određena pravila, i odjednom staza nestane. Nema dalje. Možda im je ponestalo boje, a možda su u šumi.

Tko tu koga?

Kada nema označene biciklističke staze, po zakonu bi biciklisti trebali sići s bicikla i gurati ga pješice ili nastaviti vožnju po kolniku. To bi možda i bilo u redu da vožnja kolnikom nije opasna zbog nesmotrenih vozača automobila, a da sam željela ići pješice, ne bih niti uzela bicikl sa sobom. Ista stvar je i sa pješačkim prijelazom, policija mi može napisati novčanu kaznu ako preko “zebre” prijeđem na biciklu, a ne pored njega. Kada uzmemo u obzir da zaletavanjem preko pješačkog prijelaza imate veće šanse da će vas lupiti automobil nego ako prijeđete kao pješak, tada to ima smisla. Tko vam može garantirati da će se automobil stvarno zaustaviti kada se na semaforu upali crveno svjetlo? Ali opet, ne bi li to trebalo biti nešto što se očekuje od vozača automobila?

No, kada automobili prestaju biti problem, tada njihovu ulogu preuzimaju pješaci. Na službenim stranicama MUP-a stoji: „Kolnik se može prijeći na biciklu jedino na obilježenom biciklističkom prijelazu uz uvjet da se prethodno provjeri da li je to sigurno. Nikada se ne smije na obilježenom pješačkom prijelazu prilikom prelaska kolnika voziti na biciklu.“ No, kada bi se pješaci držali nogostupa i prestali hodati po biciklističkoj stazi, cijela ova priča imala bi više smisla.

Koliko puta ste po obilježenom biciklističkom prijelazu prešli kolnik a neki se ljuti pješak derao na vas da siđete s bicikla? Po ovome što je navedeno na stranicama MUP-a, ti pješaci su u krivu, ali ima li ikakvog smisla ulaziti u rasprave s nebitnim ljudima i trošiti dragocjenu energiju? Da se razumijemo, ja sam često u ulozi pješaka jer pokušavam izbjegavati javni promet što više mogu, ali isto tako znam da su biciklističke staze namijenjene biciklistima i nikada ne hodam po njima.

Traži se staza

Kako bih vam bolje dočarala razlog svoje frustracije, opisat ću vam svoj tipičan put od stana do centra grada. Živim u Novom Zagrebu i samim time sam već u biciklističkom problemu. Tko god se našao u dijelu grada s druge strane Save, može potvrditi da se tamo bicikl češće nosi nego vozi. Naime, zbog gomile pothodnika i manjka pločnika, jedino što vam preostaje je voziti po cesti, a uzmemo li u obzir da je sve prepuno velikih raskrižja i vozača koji nikada ne pogledaju na obje strane prije nego se uključe u promet, ja cestu izbjegavam. Pogotovo, uzmemo li u obzir statistiku da se većina nesreća događa na ili u blizini raskrižja.

Ovdje se pak radi o (ne)kulturi vozača kojima je važnije razgovarati na mobitel, tipkati poruke ili popravljati šminku, nego se osvrnuti kako bi provjerio ima li potencijalne žrtve u blizini.

Nadalje, u smjeru kretanja prema Mostu mladosti koji se proteže od Zapruđa do Borovja, na izbor imate grbavu, djelomično iscrtanu biciklističku stazu, ili krenete li drugim putem, 2 ili 3 pothodnika koji vam pružaju priliku da usput obavite i trening za ruke nošenjem bicikla.

Kada se napokon dočepate mosta, čeka vas neugodno iznenađenje. Duž cijelog mosta ne postoje označene biciklističke staze. Što sad? Ja osobno u ovom slučaju vozim po stazi za pješake jer radije riskiram kaznu ili policijsko upozorenje nego da me pokupi jedan od jurećih automobila na cesti. Nakon zlokobnog mosta, biciklistička staza se nekim čudom ponovo pojavljuje i to u produžetku pješačke staze. Ostatak puta je kao i u svim ostalim dijelovima grada – čista lutrija. Ako se želite uputiti biciklom na posao sa željom da strogo pratite označene staze, teško da će vam to poći za rukom.

Pješak vs. biciklist

No, nisu samo staze problem. Jedno od najneugodnijih i skoro pogubnih situacija doživjela sam vozeći se biciklom na posao. Bio je jedan od onih dana kada su neki bitni ljudi posjetili našu metropolu. Ceste su bile zatvorene i njima se nije moglo proći niti biciklom, samo pješice. Mora da su pripadnici policije smatrali da je bicikl hladno oružje kojim ću nekoga od dužnosnika pogoditi u glavu. Očito izgledam opasnije nego što sam mislila.

Dakle, kada sam napokon uspjela prijeći 90 posto rute od stana do posla, jedna pješakinja je iznenada skrenula sa svog puta i stala metar ispred mene na stazu. Zvono mi nije bilo od koristi, jer dok se ona uopće odlučila okrenuti, ja sam već pokupila kantu za smeće u želji da ju izbjegnem i ne ozlijedim. Pala sam svom snagom nasred prometne ceste. Automobil koji se kretao prema meni zaustavio se pola metra od moje glave. Dama, zaslužna za moje spektakularno slijetanje na cestu, došla je do mene i ispričala se govoreći kako kasni na posao pa je malo smetena. Nitko od okolnih promatrača nije mi pristupio kako bi se uvjerio jesam li dobro. Tresla sam se od šoka, razbijenih koljena, krvavih dlanova i iskrivljenih guma na biciklu. Ustala sam i podigla bicikl, a vozač automobila, vidjevši da sam živa, zaobišao me i nastavio svojim putem. I ostatak publike se razišao jer nisam bila zanimljiva. Možda bi, da sam razbila glavu, pokazali malo više humanosti.

To mi je bilo jedno od najružnijih iskustava, makar sam na mnoge situacije nakon toga već oguglala. Pješaci se žale na bicikliste, a očito nisu svjesni zašto su neki pojedinci na dva kotača drski u prometu. Ne odobravam nikakvo nekulturno ponašanje, ali ne mogu reći da mi nije jasno zašto su takvi.

Nedostatak kulture

Ipak, među biciklistima ima i pojedinaca koji sav trud, onih koji samo žele komadić slobodnog prostora za kretanje, bacaju u vodu. Zbog dotičnih su svi biciklisti na lošem glasu i više je pažnje usmjereno na to kako obuzdati sumanute bicikliste, nego kako u promet uvesti red i logiku. Prolazak kroz crveno svjetlo samo je jedan od prekršaja. Osim toga što je protuzakonito, ugrožavaju ne samo svoj život, nego i život vozača automobila.

Vozač ne može reagirati na vrijeme ako mu iznenada doleti biciklist, pogotovo na skretanju ili dok se primjerice isključuje iz prometa kako bi ušao u sporednu ulicu. Opreza nikad dosta i na svima je da se pridržavaju pravila ponašanja u prometu. Ipak, zakoni ne mogu regulirati sve probleme koji se pojavljuju na cestama. Mnogi biciklisti, baš kao i vozači automobila iz prkosa i potrebe da naglase svoju važnost, ulaze u konfliktne situacije i namjerno jedni drugima otežavaju kretanje. U takvim trenucima zaboravlja se na zakone, sada vrijedi samo zakon jačeg. Zašto? Zato što ljudima prije svega nedostaje kulture. Biciklistima, pješacima i vozačima, nitko nije u pravu i pravda ne bi smjela biti na ničijoj strani jer svi imaju putra na glavi.

Ima li nade za nas?

Nažalosti, daleko smo mi od prometne kulture kakva se viđa u velikim europskim metropolama, primjerice Berlinu ili Parizu, gdje su biciklisti ravnopravni sudionici prometa, gdje nema živčanog trubljenja i psovanja kroz prozor i gdje su slatke starice doista slatke, a ne potencijalno opasne po život kad zamahnu sa štapom.

Nadam se da ću i ja jednog dana, ponosno moći reći: „Zagreb je divan grad za vožnju biciklom.“ Nadam se, ali neću u to polagati svoje nade.

Komentari

▲ Povratak na vrh