Mišići iz kućne radinosti

Pročitajte kako je MH tip i pobjednik četvrte sezone Supertalenta Petar Bruno Basić isklesao svoje mišiće.

“Mislim da će se sada malo drugačije gledati na muškarce u poleu danceu”, rekao je Petar Bruno Basić nakon pobjede u četvrtoj sezoni hrvatskog Supertalenta. Nakon 14 napornih tjedana 23-godišnji Zagrepčanin je proglašen pobjednikom finalne emisije, u kojoj je nastupilo 13 natjecatelja.

Naravno, osim zbog plesa na šipci, žiri, a i gledatalji su ostali impresionirani mišićima Petra Brune Basića, koje je Danijela Martinović poželjela pipati kako bi se uvjerila da su stvarni. A prije nego je nastupom u audicijskoj emisiji Supertalenta osvojio srca ženske i muške publike, Petar Bruno Basić je osvanuo na naslovnici siječanjskog izdanja Men’s Healtha. Tada je između ostalog spričao kako je došao do takvih mišića.

Još jednom čestitamo Petru na veličanstvenom uspjehu, a za vas u cijelosti prenosimo tekst iz siječanjskog izdanja, kada je s njim razgovarao glavni urednik Krešimir Šego:

Svi znamo da mišići ne rastu sami od sebe, da na njima treba raditi. Bili vi mršavi ili debeli, u jednom trenutku odlučite promijeniti svoj izgled. Prvi cilj? Uglavnom, izgubiti salo ili nabaciti masu, pa isklesati mišiće. Većina nas želi izgledati dobro, izgraditi tijelo koje izaziva strahopoštovanje. Samo mali broj nas ne razmišlja na prvu o izgledu, već o funkciji. Što ćemo s tim velikim mišićima? Za što će nam služiti? Za dizanje utega? Da se pravimo važni? Ili nam trebaju mišići s pomoću kojih ćemo trčati brže, skakati više, biti snažniji, eksplozivniji, fleksibilniji? Trebaju li nam mišići koje ćemo izgraditi mirovanjem i “kemijom” ili nam trebaju mišići koje ćemo koristiti svakodnevno?
Kad bacite oko na Petra Brunu Basića – a ne možete si pomoći, bacit ćete oko – već na prvi pogled bit će vam jasno da njegovi mišići nisu kovani u teretani. Ili, barem, nisu kovani samo u teretani. Petar je, među ostalim, pobjednik prvog hrvatskog prvenstva u streetworkoutu, stoga vam je odmah jasno da je u njegovim mišićima mali milijun ponavljanja bazičnih vježbi: čučnjeva, sklekova, zgibova… Dakle, svih onih vježbi koje u većini današnjih teretana gube korak s modernim spravama za fitness. Naravno, neopravdano. Ali Petar nije tipični old school igrač – čitajte dalje i upoznajte 23-godišnjaka koji se jednako dobro snalazi na streetworkout terenu, ali i u – plesu na šipci.

DSC_6249

O atletskim počecima

Sve je počelo u osnovnoj školi. Profesorica tjelesnog Violeta Dimitrijević jednog nas je dana pitala tko se želi otići okušati u atletici na Mladost – nije bilo zainteresiranih dok nije rekla da taj dan nećemo morati u školu. Odmah sam se javio! Među ostalim, pokušao sam trčati i na 1000 metara, a trenerica Nina Katalenić me zamijetila i predložila da dođem trenirati trčanje. Prva je godina bila grozna, nisam se baš iskazao, pa sam odlučio nakon svakog treninga dodatno ostajati i trenirati kako bih uhvatio korak s ostalima. U međuvremenu sam zamijetio kako na natjecanjima pobjeđuju uglavnom trkači iz kluba Dinamo Zrinjevac i odlučio sam prijeći u taj klub. Sljedećih sedam-osam godina proveo sam u Dinamu, trener mi je bio Mladen Kršec; treninzi su ondje bili puno naporniji i radili smo puno discipliniranije. Nakon nekog vremena počeli su stizati i rezultati, postao sam juniorski državni prvak, zatim i seniorski, a trčao sam i kros i sve dužine, od 3 kilometra, 5, 10, polumaratone, katkad i maratone… Glavna mi je disciplina bila 3 km sa zaprekama. No 2010. godine ozbiljnije sam ozlijedio Ahilovu tetivu, što je značilo gotovo godinu stati s ozbiljnim treninzima. Tada sam imao viška snage, trebalo je to negdje potrošiti, pa sam krenuo u teretanu. Odmah sam pokazao veliku upornost, radio sam po 1000 trbušnjaka, ne znam ni sam koliko sklekova… Uglavnom sam radio vježbe vlastitom težinom. Kako je vrijeme teklo, postalo mi je jasno da više neću moći trčati kao prije, stoga sam odlučio trčanjem se nastaviti baviti rekreativno.

O Streetworkout počecima

Dok sam trenirao trčanje na Sveticama, vidio sam sa strane, pokraj atletske staze, dečke na šipkama kako rade zgibove. Odlučio sam probati s njima… Bilo je to 2011. godine, ondje je svakodnevno dolazilo 5-6 ljudi, sprijateljili smo se i trenirali zajedno. Oni su onda odlučili napraviti prvo državno prvenstvo u streetworkoutu – tko može napraviti više zgibova, tko može napraviti jedan zgib sa što većom dodanom težinom, a bila je tu i neka varijanta free-stylea. Prijavio sam se i – pobijedio. I to tako da sam odradio nastup, pa trčao na Jarun na utrku, da bi mi nakon utrke javili da se vratim podići što sam osvojio jer sam pobijedio. U to je vrijeme osnovan i Svjetski streetworkout savez, pa sam nastupio u Latviji na prvom SP-u. Bio sam jedini iz Hrvatske i osvojio sam 14. mjesto. Kad sam se vratio, stvari su se zahuktale, digla se prašina oko tog sporta… Sve se više ljudi počelo okupljati i trenirati zajedno na otvorenom, krenulo je druženje… Na sljedećem državnom osvojio sam 2. mjesto, iza svog prijatelja Ivana Kajtaza, pa smo ponovno pozvani na SP, ponovno u Latviju.

O počecima plesa na šipci

Negdje početkom 2012. na Svetice su došle neke djevojke koje su se bavile pole dancingom i htjele su zainteresirati nekoga od nas da se okuša u tome, znajući da radimo vlastitom težinom i koristimo mišiće na drukčiji način od tipova u teretanama. Naravno, većina dečki to je odmah odbila, kao, to im se čini previše gay, ali meni je ta šipka zazvučala zanimljivo. I tako sam počeo. Cure su me poslije prijavile i na državno, na kojem sam osvojio 2. mjesto, iza Zorana Simikića, koji pleše u kazalištu. To je natjecanje bilo prije drugog svjetskog u streetworkoutu, tako da sam u Latviji unio neke elemente iz pole dancinga, što se ekipi svidjelo i izborio sam drugi krug… U Hrvatskoj nas ima, recimo, petorica muškaraca koji se bave pole dancingom, ali nemaju svi natjecateljske ambicije. Meni taj ples zapravo ne predstavlja ples, više to shvaćam kao akrobacije na šipci – ambicije su mi da se natječem kod nas i u inozemstvu. Na natjecanjima, što je zanimljivo, mogu se natjecati i dečki protiv cura – nama je jači element snaga, curama fleksibilnost, tako da tjeramo jedni druge na razvoj slabijih elemenata. Na natjecanju dobijete popis obveznih elemenata koje treba uklopiti u koreografiju, a na vama je kako ćete sve to povezati uz glazbu. U svakom slučaju, zanimljivo je.

DSC_6056

O gay šipci

Jasno da su me u početku dečki zezali zbog šipke. Ali ja sam veslaču kojem sam zbog šipke bio na piku pred svima rekao: “Ja treniram u dvorani s 30 polugolih cura, a ti na treningu dva sata gledaš u dupe frajera ispred sebe – tko je tu gay?!”

O ozljedi

Slomio sam prsnu kost. Uza sve ostalo, počeo sam trenirati i ples na svili, radio sam zahtjevan gimnastičarski element i osjetio sam da mi je nešto puklo. Vratio sam kost u njen normalan položaj, ali teško sam disao, svaki me pokret bolio. Otišao sam kod doktora i snimka je pokazala da je pukla prsna kost. Ono što mi je doktor rekao zvučalo je šokantno: dvije godine nisam smio ni pomisliti na bavljenje sportom, a godinu dana trebao sam provesti u krevetu. Možete misliti kako je to meni zvučalo… Tada sam još trčao i sjećam se savjeta svog trenera: “Ti si mašina, sve što ti doktor kaže – prepolovi!” U krevetu sam proveo 8 mjeseci; s 82 kilograma pao sam na 65. Pokušavao sam u krevetu vježbati, ali nije išlo – sve je povezano s prsnom kosti i svaki pokret je bio bolan. Nakon 8 mjeseci počeo sam sve ispočetka, poput djeteta: prvo lagani sklekovi na zidu, stiskanje šake, pa zatim bazične vježbe. Tih se vježbi držim i danas, sve je u osnovama.

O vlastitom fitness studiju

Moja djevojka Danijela i ja odlučili smo otvoriti vlastiti fitness studio – ona je ionako već radila kao trenerica u raznim studijima, a mene su zezali da je vrijeme da otvorim nešto svoje jer sam ionako “hodajuća reklama”. U glavi sam imao koncept treninga za streetworkout jer to je bilo nešto relativno novo, dosta kompleksno područje i ljudi nisu znali kako bi ga zapravo trenirali. Neki su radili puno ponavljanja neke vježbe, drugi su radili intervalne treninge, treći bi samo skakali u “zastave” sve dok ne uspiju… Ja sam skupljao iskustva s natjecanja, zapisivao sve treninge – navika još iz atletike – i na kraju sam razvio trogodišnji program koji će potpunom početniku, bez rizika od ozljeda, omogućiti da na kraju izvodi sve ove zahtjevnije elemente streetworkouta. Jasno, taj proces može biti i znatno kraći, ali ovaj sistem svodi mogućnost ozljede na minimum.

O programu treninga

Sve je to išlo nekako spontano: prvo smo razvili sistem treninga, dečki su dolazili trenirati, dovodili su prijatelje, s vremenom su se formirale grupe vježbača. Ljudi su počeli vjerovati u program kad su vidjeli konkretne rezultate: recimo, dečko koji je 10 godina išao u teretanu i jedva je mogao napraviti 2 zgiba kad je došao kod mene, već nakon 3 tjedna radio je 4-5 zgibova, a nakon 3 mjeseca već 13 “u komadu”. To je respektabilan napredak. Radimo kod nas u studiju Il Teatro u Varšavskoj, ali možete nas vidjeti i na otvorenom u Maksimiru, na Jarunu, na Tuškancu… Nijedan trening nije isti, drukčije su vježbe, raspored serija, nema dosade. Katkad zajedno i trčimo – od ponedjeljka do petka smo u studiju, a subotom i nedjeljom držim otvorene treninge koje svi mogu, prema želji, pohađati.

O razlici između teretane i streetworkouta

U streetworkoutu svaki predmet – stolac, šipka, zid – sve oko vas je potencijalni rekvizit za vježbanje, samo ako imate volje. Mislim i da tijelo bolje očvrsne kad se mora nositi s vlastitom težinom nego kad baratate utezima.

O prehrani

Imam sreće s genetikom, mnogi mi ne bi vjerovali što sve jedem. Ali prošle sam godine pojeo neki junk food i otrovao se, pa sam nakon toga neko vrijeme malo više pazio što jedem. Izbacio sam slatko, sokove… i primijetio da se to stvarno pozitivno odražava na tijelo. Kad sam jeo stvarno kvalitetno, osjećao sam se najjače – pa sam iz toga izvukao neke pouke. Recimo da se nastojim hraniti kvalitetno.

DSC_6284

O dnevnom – mišićnom – rasporedu

Da, u streetworkoutu nema one klasične podjele treninga po mišićnim skupinama, kao u teretani, ali postoje sličnosti. Recimo, iz mog je primjera svima jasno da se svakodnevni rad na trbušnjacima isplati, tako da trbušnjake svi rade bez pogovora, ha-ha. Dvaput tjedno radimo noge – što je u streetworkoutu često zanemarena mišićna skupina… Radimo intervalne i pump treninge, koji se baziraju na određenom broju ponavljanja. Intervalni trening obuhvaća cijelo tijelo: recimo, 3 vježbe za ruke, 3 za trbuh, 3 vježbe za noge i 3 vježbe za cijelo tijelo, poput marinaca. Početnicima je intervalni trening osobito važan dok malo ne dobiju kondicije i snage, onda prelazimo na zahtjevnije vježbe. Kad razviju bazu, spremni su za neke elemente – primjerice, nakon 6 mjeseci treninga. Onda radimo na predelementima i postupno se spremamo za te zahtjevne elemente. Sve lagano, da opasnost od ozljede smanjimo na minimum.

O prvosiječanjskim odlukama

Nije to loše. Prošle sam godine i ja krenuo, na svoj način, u novogodišnji izazov. Prije sam radio jedan trening dnevno i to je bilo to – napraviš ili ne napraviš. Onda sam odlučio neke bazične vježbe napraviti svaki, ali baš svaki dan u godini. Lagane su, a puno mi pomažu; kao što drugi ljudi ujutro odmah odu na zahod, tako ja čim ustanem napravim te vježbe. Radim ovako: po 50 sklekova, zgibova i dipova, po 100 čučnjeva, leđnjaka i podizanja na listove i 227 trbušnjaka, po datumu rođenja. Imam i 22-7 ciklus: dakle, sve te vježbe radim 22 dana za redom, a sljedećih ih 7 dana radim isto sve, ali duplo – 100/200/454. To je obavezno, za dobro jutro. Poslije normalno odradim trening, a u dane kad zbog drugih obveza ne mogu trenirati, barem znam da sam ujutro odradio osnove.

Savjet za kraj

Napravite plan. To je osnovno. Možete odlučiti da ćete trenirati, ali ako si ne zadate precizne ciljeve, ništa od toga. Moja soba izgleda presmiješno: na zidovima su samo neki papirići s prekriženim brojkama i kvačicama; obožavam kalendare, volim planirati i vidjeti na papiru što sam napravio – meni su kvačice poput nagrade. I koristite mirror motivation.To funkcionira ovako: ja sam trenutačno prvi u nečemu i postam filmiće svojih treninga. Ti filmići inspiriraju nekog drugog tko želi isto ovakve trbušnjake, da radi intenzivnije i postane bolji od mene. Kad bacim oko na njegove postove, u meni se budi želja da radim još bolje, da me ne stigne. To je taj magični krug koji vas tjera da budete sve bolju i tome što radite – vi motivirate slabije da budu bolji, a slabiji motiviraju vas.

Preporučujemo

Komentari

▲ Povratak na vrh