POWER TO THE PEOPLE

PET UJUTRO OVA JE SKROMNA POTLEUŠICA u središtu Soweta, zvana još i društvenim domom, samo teretana. Dokaz – zahrđale klupe uz jedan i nekoliko iz časopisa istrgnutih “mišićavih” postera na drugom zidu.
No trenutačno je ona radionica u kojoj šest žena vrijedno izrađuje plastičnu bižuteriju. Onakvu kakvu možete kupiti na placu ili ljeti na rivi. Prati ih nesnosno krčanje prastarog radija, a tik do šivaće mašine visi boksačka vreća. Društvance baš kakvo bih očekivao da će biti bodybuilderi iz Soweta grupirano je u kutu – njih petorica. Ostatak prostorije ispunjen je dubokom koncentracijom na posao žena koje krvavo zarađuju svoj kruh. Začudo, kod ekipice u kutu ne osjeća se ni najmanja gorčina što im je teretana privremeno pretvorena u radionicu. Razumiju da svi nekako moraju preživjeti. A radnice? Radnice nas sasvim ignoriraju. Čak i trenera koji se na sav glas hvali kako je pretukao sve i jednog štemera u Sowetu u posljednjih 40 godina. Šezdeset mu je godina a mladci iz teretane tvrde kako je još uvijek mišićav poput likova na onim ofucanim posterima. A što se tiče onih plavih, steroidima napumpanih mrcina koje ih gledaju sa zidova – svima je ovdje cilj postati golem poput likova iz časopisa, samo bez ikakve pomoći sa strane. Pa čak i bez proteinskih shakeova. Zašto? Ako bez uzimanja suplemenata uspiješ postići isto što i oni, onda si bolji od njih.
Taman započevši s pričom kako je upravo u toj straćari trenirao i jednog danas slavnoga južnoafričkog sportaša, trener se trznuo kao da ga je ubola afrička pčela. Pojurio je i gotovo doslovno zaronio u hrpetinu papira – i usput gotovo srušio nekoliko radnica. Želi mi dati telefonski broj. “Reci mu da sam mu poručio da se vrati kući”, kaže mi trener upirući prst u broj Professora Kabela. “Taj sam mu nadimak ja dao – kad mu je bilo 11 godina.” Professor Kabelo sada je boksački prvak jedne od južnoafričkih provincija. “Trenirao je upravo ovdje gdje sada stojimo. Nismo tada imali ni ovo malo sprava. Otišao je prije sedam godina i sa sobom ponio samo svoj trening iz Soweta”, objašnjava mi trener. Pokušao sam mu objasniti da me Kabelo vjerojatno neće poslušati. Nije pomoglo, ipak sam morao zapisati broj.
A u Soweto (usput budi rečeno, imena nastalog kao kratica za South-Western Townships, u vrijeme apartheida crnački geto, čije su jedva skrpane potleušice slične onima u zloglasnim brazilskim favelama od blještavila središta Johannesburga odvajali smetište i autocesta) sam došao po priču o ovdašnjim teretana i mišićima. I po sjajne fotke, naravno. No, trenerova me gotovo grčevita molba sasvim izbacila s tračnica. Fitness u getu puno je više od pukog dizanja utega, a teretana više od mjesta koje masno plaćate da biste u njega otišli umiriti savjest jednom u svaka dva-tri mjeseca. Teretana je ovdje društveno središte i povezuje njegove ispaćene stanovnike. Soweto je prošao pakao, a jedan od načina da se opstane bio je i nepisani zakon koji kaže da morate vratiti dug društvu, mjestu iz kojeg ste ponikli. Radite što god želite, idite kamo god želite – ali nikada ne zaboravite odakle ste došli. To je ono što Soweto tjera naprijed. To motivira horde školaraca da volontirajući patroliraju u svojim crvenim uniformicama i pobiru smeće s ulica. Zato su ulice Soweta jedne od najčišćih u Južnoafričkoj Republici. Upravo je taj nepisani zakon ono što omogućuje da ljudi u svojim betonskim dvorištima podižu monstruozne težine i tvrde da se tako trenirajući nikada nisu ozlijedili – to što im je uvijek pri ruci kakav dobronamjerni susjed, kompa iz kvarta, da im priskoči pridržavajući im utege ili da im pomogne kakvim savjetom. Premda sam i očekivao da ću ovdje naći velika srca s tonama entuzijazma, pogotovo ondje gdje se čuje zvonjava šipki i utega, ipak nisam očekivao da će tako pulsirati – puna ponosa i želje za samoodržanjem. Zvuči vam patetično? Možda, no kada je o fitnessu i zdravlju riječ, od ljudi koji su preživjeli apartheid u Sowetu i još osjećaju njegove posljedice doista možete mnogo naučiti - kako da pravilno usmjerite energiju, živite dulje i povežete se s ljudima.

LEKCIJA #1:
KAKO PRAVILNO USMJERITI ENERGIJU
Neugledni prostor koji istodobno služi kao teretana i obrtnička radionica nalazi se nasred livade pa sam u skladu s time i parkirao unajmljeni auto – u jarku. Uzimam broj od trenera i opraštam se “afričkim” rukovanjem, koje već godinama nikako ne uspijevam svladati. Iznova sam prisiljen obećati da ću vratiti Professora kući. Moj vodič Kenny sada me vodi u teretanu u kojoj on trenira – navodno ondje nema nikakvih obrta. Krstarimo glavnim ulicama Soweta slušajući Highveld Stereo, radiopostaju koja ne prestaje nizati izvještaje iz prometa. Sjajno i korisno – onima na autocesti, ali ne i nama u Sowetu. Dok se tako vozimo i razgledavamo sjaj i bijedu Soweta – od prekrasnih klasičnih kuća iz predgrađa do “kokošinjaca” koji se teško i mogu nazvati kućama - i DJ-ev nam se “fensi” repertoar čini totalno promašenim… “Ovdje si sigurniji nego Papa u Vatikanu”, smije se Kenny, odmahujući očito poznatim licima na ulici.
Službene brojke vrte se oko milijun, no njegovi stanovnici tvrde da u Sowetu živi gotovo tri milijuna ljudi. Unatoč tome, Kenny tvrdi kako čvrste veze među ljudima tu zajednicu čine puno sigurnijom od bilo kojeg drugog dijela Johannesburga – bez obzira na to bili crne ili bijele boje kože. Dijete Soweta, kako sebe voli nazivati, Kenny želi da njegova četverogodišnja kći odrasta u tolerantnom svijetu. I vjeruje da takav postoji samo u takvim čvrsto povezanim zajednicama.
“Ljudi u Sowetu vrlo se ponose - činjenicom da bivši bantustani debelo zaostaju za nama”, šali se Kenny aludirajući na pet golemih trgovačkih centara što istovremeno niču u Sowetu. Šalu na stranu, ali Kenny ima dobar razlog tako govoriti – Amerikanci i Nijemci glavni su korisnici njegovih tura po bivšem getu. Proizvod koji im prodaje jest Soweto pa je i mene do kraja dana uspio natjerati na razmišljanje o cijenama stanova ondje. Ali cijene nekretnina u posljednje vrijeme toliko brzo rastu da si takvo što ionako ne mogu priuštiti. Čak i ispod sladunjavog omotača prodaje Soweta turistima, u Kennyjevim se riječima osjeća da doista vjeruje u hvale koje je izrekao na račun Soweta. Šteta je samo što bijeli Južnoafrikanci nemaju baš prilike čuti takvo što. Njih ne zanima razgledanje Soweta, a još manje razgledanje lokalne Kennyjeve teretane Bodyshapers. Šteta. Jer, više od mišića i užurbana lupanja šipkama i utezima, pri ulasku me u njegovu teretanu iznenadila toplina i bliskost ljudi koji ondje treniraju.
Ni traga klasičnom “drži glavu dolje” stavu iz uobičajenih teretana. Ženski dio ekipe zafrkava muškiće ako ne odrade sva ponavljanja. Muškarci se smiju i dogovaraju koja je glazba sljedeća na redu. To znači samo jedno – Coldplay, Coldplay, Coldplay… Nitko i ne spominje crnačku glazbenu gerilu. U trenu shvaćam koliko robujem predrasudama. Osim što “znam” što ljudi ovdje slušaju, još mi je teže priznati si da sam Soweto, a osobito njegove teretane, zamišljao kao mjesta prepuna nekakve ljutnje, gotovo mržnje. Koji tenkre…
A onda doznam da u Sowetu ni boks više nije onako popularan kao što je nekada bio – ljudi ga danas doživljavaju kao pomalo barbarski sport. Ali dizanje utega… dizanje utega je nešto sasvim drugo. Kad je o organizaciji treninga riječ, teretana postaje pit-stop formule 1. Tri ili četiri lika pripremaju frendu utege i opasuju remen. Čovjek koji se sprema dizati priprema se u nekoliko dubokih udaha dok se oko njega vrti znatiželjna publika, zatim odradi svoje i dolazi red na idućeg. Ekipa u Sowetu ne voli prazan hod. Osamdesetih se ta potreba za akcijom pretvarala u poziv na oružje. Dok su bijelci bivali unovačeni pa s oružjem i tenkovima slani u Soweto, ovdašnji su ljudi mogli regrutirati samo vlastitu snagu i resurse kako bi se obranili. Kenny je ovdje odrastao okružen oklopnim vozilima i nasiljem – stvarima koje sam vidio samo u Muzeju apartheida. Danas (i u posljednjih 15 godina) ta se energija usmjerava u treninge. Mnogi od ovih ljudi treniraju i po tri-četiri sata na dan – fitness je postao način da se zaradi poštovanje.
U jednom trenutku u teretanu ulazi neki mladac a Kenny mu kaže da je dobro nabio masu. “Lijepo je kad vidite da ljudi zamjećuju vaš napredak”, kazao mi je poslije taj mladić, Paki. Taj je motiv da nadmašite ostale golem, ali ono što se događa u ovoj teretani (kao i izvan nje) ipak prije svega ima veze s napretkom.

LEKCIJA #2:
KAKO ŽIVJETI DULJE
Na stolu u uglu Kennyjeve teretane stoje boca s pet litara vode i samo jedna čaša. Razlog? Jedine slavine u toj teretani nalaze se straga, kod toaleta. Osim toga, na zidu stoji i rukom ispisano upozorenja da vodu iz čaše treba sasvim popiti – ne postoji sudoper u koji biste je mogli izliti. Ipak – nikome ne smeta dijeliti čašu s ostalima. Ne smeta to ni 67-godišnjem Mosesu Molefeu. Priča mi kako je kao mladić upoznao Rega Parka (južnoafričkog bodybuildera i mentora slavnog Arnolda Schwarzeneggera) upravo ovdje u Sowetu. Te je 1962. godine ovdje vladala zaluđenost dizanjem utega. Toga se dana natjecao u juniorskoj konkurenciji i završio na drugome mjestu. Poslije je podizanje utega zamijenio intenzivnim “kriglanjem” i “skokovima s votkom” te poslom policijskog inspektora.
A sada se, kada ljudi njegovih godina najčešće “destiliraju” alkohol iz odreska mirovine, vratio treningu. Njegov je motiv za odlazak u teretanu isti onaj koji ćete u Sowetu čuti uvijek iznova – želi poživjeti što dulje. Isti su mi odgovor dala i još četvorica muškaraca sasvim različite dobi. Život je sada lijep i ljudi ga žele više. Nekoliko se njih i sasvim odreklo alkohola jer uz njega nikako nisu mogli stići do rezultata kakve su željeli. (A kad smo već kod poroka – za cijeloga sam dana na ulicama Soweta vidio samo jednog čovjeka koji puši. I na njega me morao upozoriti Kenny.) Ovi se ljudi doista tjeraju do krajnjih granica, praktično su ovisni o treningu. “Stajanje na mjestu odmah se povezuje s alkoholizmom”, kaže Kenny. “Moramo nastaviti stalno napredovati.”
I dok na ulicama Soweta još možete vidjeti starije ljude kako se utapaju u alkoholu, mlađe generacije od toga pokušavaju pobjeći. Pa i doslovno – trčanjem. Profesor Kopano Ratele s Instituta za socijalne i medicinske znanosti u Unisi kaže kako je u populaciji crnih južnoafričkih muškaraca zamjetan porast mortaliteta između 35 i 40 godine života. “Poprilični su izgledi da ćete u Sowetu dragu osobu izgubiti u njezinim kasnim tridesetima”, veli Ratele. Otuda i potreba mlađih generacija da izbjegnu takvu sudbinu s pomoću fitnessa i promjene načina života. Bili zaposleni ili nezaposleni, ljudi će danas radije potrošiti novac na zdravu hranu nego na cugu. Neki pritom i dalje novac zarađuju trgujući ilegalno ovime ili onime. “Da, jedino što to sada više ne smijete zvati ‘crnim tržištem’. To nije politički korektno”, grohotom se nasmijao Kenny. Većina muškaraca koje smo sreli u teretani nezaposlena je, ali Kenny procjenjuje da barem polovina njih ne sjedi skrštenih ruku i ne čeka da im posao padne u krilo. Posao pronalaze sami. A dokazi su toga posvuda. Provezete li se bilo kojom ulicom u Sowetu, vidjet ćete da se u svakoj kući (od luksuzne s četiri spavaće sobe do jednosobne kolibice) nešto radi. U jednoj je frizerski salon, u drugoj se mlijeko prodaje na hodniku, u trećoj neki lik iznosi DVD-e iz garaže… Mlijeko se možda i prodaje na kućnom pragu, ali (pre)odgoj se odvija negdje drugdje – u prašnim dvorištima s nekoliko utega i hrpom otpada. Ljudi koji jedva da se i poznaju bez dvoumljenja će skoknuti do susjeda kako bi dizali utege zajedno. To je to zajedništvo koje toliko spominje Kenny. I zahvaljujući njemu sve lako dolazi na svoje mjesto.

LEKCIJA #3
KAKO SE POVEZATI S LJUDIMA
Punjenja u presvlaci bencha odavno nema. A nema baš ni puno utega – samo nekoliko. Tu su još i šipka i – to je to. To su bili utezi Chakina oca prije no što je Soweto uopće imao teretanu. Chaka još trenira njima – navikao se na njih i odgovaraju mu. Trenutačno je na poslu pa se upoznajem s njegovom suprugom. Njih dvoje s djetetom žive u jednoj sobi pretrpanoj krevetom, stolom i kuhinjskim aparatima. Za utege tu nema mjesta – njima je mjesto vani, na kiši.
Pozdravljamo Chakinu suprugu i vraćamo se lutanju ulicama Soweta. Najednom dolazimo do groblja automobila. “Žensko parkiralište”, smije se Kenny. Stotine podrtina leže na livadi tik uz jednu od glavnih ulica. Muškarci trpaju dijelove auta u kolica i s njima nestaju u daljini. Na trenutak su mi se razišli ružičasti oblaci romantičnog pogleda na Soweto – ovo je gruba realnost. I ne izgleda lijepo… No, već sam idući tren opet mogao gledati groblje auta Kennyjevim očima – kao priliku da ljudi dođu do malo metala prodajom kojeg će hraniti obitelj. U Sowetu nema smisla očajavati nad nečim što bi se moglo pokazati korisnim. Prije no što sam išta uspio izustiti, Kenny me prekinuo svojim pomalo histeričnim uzbuđenjem. Sjetio se teretane u blizini u koju je išao prije – ekipa je ondje bila golema.
Ušli smo u teretanu ali ondje nije bilo ni “T” od treninga. Samo gomilica turista koja je nemilice okidala fotoaparate snimajući muškarce koji su plesali i pljeskali u tradicionalnim nošnjama Zulua. Promatrao sam te turiste dok je Kenny razgovarao s nekim likom s jednim okom. Ispalo je da ne samo da ondje taj tren nema treninga nego nema više ni opreme.
“Ovo je sada kulturni centar, prestali su se baviti fitnessom”, objašnjava mi Kenny. Super, samo taj mi ples djeluje nekako šuplje, bezlično, reda radi... Nakon današnjeg dana duh Soweta bolje bih osjetio da sam ondje zatekao ljude kako dižu utege, znoje se, razgovaraju, smiju… Ta upornost i to zajedništvo ono su čega se želim sjetiti kad pomislim na Soweto, razmišljao sam poslije. A ne plaćenog poskakivanja kako bi turisti mogli napuniti memorijske kartice fotoaparata detaljima gradskog safarija. I ne morate ništa platiti da biste ih osjetili, ondje su, vani, na ulicama – među prastarim utezima Chakina oca, u Kennyjevu društvu, muško-ženskom prepucavanju u teretani, treneru koji traje već “stoljećima”… Trener! Dugujem mu uslugu – telefonski poziv.
Te sam večeri nazvao Proffesora Kabela i prenio mu trenerovu poruku da se vrati u Soweto. Kabelo je shvatio – morate vratiti dug mjestu iz kojeg ste ponikli. Vratit će se jednom sigurno. Ali ne odmah – sada studira i boksa. Intenzivno. Borio se u više od 50 mečeva i nije izgubio ni jedan jedini. Moj poziv, naravno, nije promijenio Kabelove životne planove, ali natjerao ga je da se zamisli. I Kabelo i ja znamo da u Sowetu žive odlučni ljudi. Uspjet će čak i ako on ne plati svoj dug korijenima. U srži im je nagon da se sami izbore za ono što žele – pod svaku cijenu.

Više pročitajte u tiskanom izdanju, listopad 2008., na 58. stranici!