Kažu da je vrijeme srednje škole najljepše doba u životu. Nisam vjerovao, po se bno ne kad sam krenuo u prvi razred. Svaki dan po sedam sati u rasporedu, dvaput tjedno dupla doza matematike, nabrijani profesori, premalo cura u razredu...
“Bit će ovo pakao, a ne najljepše doba”, po mi slio sam tih dana. I prevario se. Jer, taman negdje tamo potkraj tog prvog razreda napustila me svaka ambicija za punjenjem knjižice ocjenama većim od carske trojke. Kad sam zbog profesorice iz hrvatskog ostao zakinut za prolaz godine s odličnim, odlučio sam se nadolazeće ljeto posvetiti “visinskim pripremama” za drukčiji način školovanja.
Promjena strategije urodila je plodovi ma već prvih dana drugog razreda. Gole ma zadaća iz matematike više nije bila glavna vikend-preokupacija. Već poslije dva mjeseca druge sezone srednjoškolske lige spoznao sam da je bitna borba za neke druge ti tu le. Obrijao sam glavu, kupio svoju prvu “osamšesticu” i... pobliže se upoznao s asfaltom Tkalčićeve.
Uskoro sam otkrio da za doživljaje ne moram čekati subotu i ići sve do ionako prenapučene Tkalče. Alternativa (nam) je bila po nosom: za bačeni bircuz neugledna interijera u kojem su pojavom odskakali tek crveni baršunasti sepa rei. Iako je svaki od njih imao jasno vidlji ve tragove pijanki, istodobno odskačući od okoli ne, u nju su se savršeno uklapali. Taj je lokal ubrzo postao naša svakodnevna baza. Jer, imao je sve što je jednom gimnazijalcu treba lo: bilijarski stol, točeno pivo, simpatično poremećenu konobaricu, subotnje “partije” sa sniženom cijenom miš-maša, kruškovca i ostalih egzotičnih pića... I, najviše od svega, živopisnu ekipu lokalnih štemera. U birtiju je zalazila sa mo nekolicina kvartovskih luđaka u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, ali svaki je imao posebnu crtu zbog koje je u na šim tinejdžerskim umovima bio nadasve osebujan.
No, jedan je ipak odskakao od ostalih ko ji su uglavnom bili klasični galamdžije. Od Šestka, koji nije mogao ispričati nijedan (pseudo)vic a da smijehom magnitude najjačega japanskog potresa ne zatrese cijelu prostoriju, do Ose, bivšega jugoslavenskog prva ka u bilijaru, čovjeka koji nam je svima stubokom izmijenio percepciju te fenomenalne sto lne igre. Ali Ban, Ban je odskakao o ostalih... Miran, povučen, pomalo samozatajan, više je volio promatrati situaciju nego biti u njenu središtu. Pra vi, istinski čovjek iz sjene. I ta kav, pomalo ta janstven, bio nam je iznimno zanimljiv. Nije mnogo pričao, ali kad bi progovorio, za to je imao dobar razlog. Bio je najveći autoritet bircuza. Zvali su ga Ban iako nikad nismo dozna li koje mu je pravo ime. I koliko mu je godina. Ali, pričalo se da je bio u ratu, na prvoj liniji bojišnice, pa da je zbog toga malo puk’o. Nama nije izgledalo tako. Ako smo tražili coolera, čovjeka koji će smiriti strasti, koji će za svaku problematičnu situaciju pronaći dovoljno odmjereno rješenje – nismo mogli naći boljeg čovjeka od Bana.
Oliva je bila više od običnog bircuza – iako se moja majka s time nikako nije slagala, a posebno ne s vremenom kad sam se vraćao iz škole. Predugo poslije zadnjeg sata. Uvijek sam smrdio po cigaretama jer su jedina ventilacija u Olivi bila stražnja željezna vrata koja se nerijetko nisu mogla ni zatvoriti. Roditelji su, s razlogom, bili zabrinuti. Ali, u Olivi doista nije bilo nikakva zla. Prostitutke ondje ni kad nisu nogom stupile (barem ne za moje “smjene”), droga i njeni konzumenti izazivali bi trenutačne plikove na licu konobarice koja bi ih prostrijelila pogledom najučinkovitijega masovnog ubojice... Politika je bila česta te ma, ali nekako u tu prostoriju nisu “sjedali” simpa tizeri tadašnje stranke na vlasti; i oni koje bi strogi filtar nekako propustio, a prenapadno bi izražavali svoja uvjerenja, po kratkom bi po stupku od već spomenute konobarice dobili pe peljarom u...”zna se”... U svakom slučaju, jedi na opasnost koju je Oliva nudila nama sred njo školskim naturščicima bio je previše nag nut bilijarski stol i njemu nedovoljno vični ig ra či. Naime, jedan je separe bio postavljen ne koliko metara od stola. Jednom je prilikom frajer iz nižeg razreda pokušavao napraviti “skočku” bijelom kuglom, ispasti faca pred curama iz razreda... No, “skočka”je bila predobra i završila je ravno u čelu cure koju je poku šavao zadiviti! Dobro, znalo je biti i pravih “si tuacija”. Turčin, jedan od glasnijih kvartovskih luđaka, a posebno poslije nekoliko čašica, odlučio je muškost pokazati vađenjem pištolja iz džepa. Ispalio je nekoliko hitaca u strop jer ga je pjesma Halida Bešlića previše dirnula u razdragano srce. Poslije je, govorilo se, dobio poštenu porciju od pobjesnjela Bana. O čijim se ispadima nije mnogo govorilo jer ih – i nije mnogo bilo. No, kad je poludio, onda je poludio. I tada nitko nije želio biti u njegovoj blizi ni. No, koliko god bio strog i nama klincima na prvi (i drugi) pogled nepristupačan, toliko je bio i pravedan. Zapravo, mislim da smo svi osjećali nešto očinsko u njemu. Neku zaštitni čku crtu. Voljeli smo ga kao što smo voljeli i sva ki dio te pitoreskne birtijetine.
Više pročitajte u tiskanom izdanju, lipanj 2008., na 58. stranici!
