STEVE BOURKE CIJELI ĆE ŽIVOT PAMTITI svoj četrdeset i treći rođendan. Tog su mu dana rekli da ima rak.
Bourke je to smrtonosno iznenađenje dobio 27. rujna 2002. godine, nakon što su cijelog proljeća i ljeta njegova supruga Ginny i on strahovali od najgoreg. Bourke, upravitelj u medijskoj kompaniji u Tulsi u Oklahomi, primijetio je u ožujku prvi simptom – natečen limfni čvor ispod vilice. Dogovorio je uskoro liječnički pregled. Liječnik je mislio da su zbog neke infekcije Steveu nateknuli limfni čvorovi i prepisao mu je kuru antibiotika. Kada to nije pomoglo, uputio ga je specijalistu za bolesti uha, grla i nosa. No prije no što ga je otorinolaringolog mogao poslati da obavi biopsiju, oteknuće je nenadano nestalo. Bourke je sav sretan pomislio da je sve u redu i zahvalio liječnicima na brizi.
Ali nije bilo sve u redu. Do ljeta se taj otac dvoje djece osjećao neugodno svaki put kad bi dublje udahnuo. Rendgenski pregled prsnoga koša pokazao je da mu se oko pluća nakuplja tekućina, no uzrok nije bio jasan. “Nakon tri mjeseca pretraga i tridesetak bockanja, specijalist torakalne kirurgije i ja zaključili smo da trebam na biopsiju limfnih čvorova”, kaže Bourke. “Kad sam se sa sestrom dogovarao o mogućem danu operacije, prvi datum kad je to bilo moguće naveo me na smijeh – bio je to 27. rujna, moj rođendan. Koje li ironije.”
Bourke je prije no što se uputio na operaciju znao da je rak kao dijagnoza jedna od, doduše, manje vjerojatnih mogućnosti. Ipak, nije se pripremio na brutalnu realnost rezultata biopsije: bila je riječ o non-Hodgkinovu limfomu, posebno podmukloj vrsti raka. Podmukla je jer su stanice koje se zloćudno promijene, limfociti, bijele krvne stanice, dio imunološkog sustava sa zadaćom da štite od bolesti.
“Počinje vam se vrtjeti u glavi”, objašnjava. “Čak i ako ste predvidjeli da se to može dogoditi, kad nastupi taj trenutak, obuzmu vas, bombardiraju misli koje nikad prije niste imali. Razmišljate što će se dogoditi vašoj djeci, što vam nosi budućnost. Vidite pred sobom najgori mogući scenarij. To jako uplaši čovjeka... Osjećaj je kao da vas je netko udario u trbuh. Čitate da drugi obolijevaju od raka i što sve dožive. U tom trenutku skužite da sve to čeka i vas.”
PRIJE TRIDESETAK GODINA NON-HODGKINOV LIMFOM bio je rijedak oblik raka. Danas je to šesta najčešća zloćudna bolest u američkih muškaraca. (Hodgkinov limfom, kod kojeg specifičan tip limfocita podivlja i pretvori se u rak, i dalje ostaje relativno rijetka bolest.) Danas od njega u SAD-u umire dvaput više ljudi nego od melanoma.
“Stope u SAD-u svake godine rastu tri do četiri posto proteklih 30 godina”, kaže dr. sc. Christine Skibola, znanstvenica sa Sveučilišta Kalifornije i Škole javnog zdravlja na Berkeleyu. “SAD, Europa i Australija imaju najviše stope na svijetu.” To znači da će i Hrvatsku uskoro zahvatiti taj trend.
Što bi moglo uzrokovati alarmantan uspon koji nas navodi da non-Hodgkinov limfom smatramo nadolazećom epidemijom? Teorije su različite, možda su krivi pesticidi, možda boje za kosu, aids ili Eppstein-Barrov virus, no nijedna nije na svjetlo izvukla jedan očit uzrok.
“Nešto se na svijetu očito promijenilo i izazvalo takav, uistinu golem, porast broja slučajeva limfoma u općoj populaciji”, kaže dr. sc. Patricia Hartge s američkoga Nacionalnog instituta za rak u svom izvješću u časopisu Journal of the National Cancer Institute “Sve je prilično tajanstveno.”
A takvi su bili i rezultati istraživanja drugih znanstvenika, sve dok šačica njih nije postavila ključno pitanje: što ako to “nešto” nije kemijska tvar ili zaraza, nego možda tako jednostavan čimbenik, toliko očit da smo ga jednostavno potpuno previdjeli? Sudeći prema zemljopisnom smještaju i tajmingu pojave non-Hodgkinova limfoma, dr. Christine Skibola i drugi stručnjaci sad sumnjaju da je dio odgovora možda bio doslovno ispred nosa cijelo vrijeme: širenje muškog struka.
Iako su znanstvenici tek prije nekoliko godina počeli ozbiljno istraživati povezanost težine i limfoma, rana su otkrića uzbudljiva. Studija američkoga Nacionalnog instituta za rak iz 2005. usporedila je 1321 osobu s non-Hodgkinovim limfomom s 1057 nasumično odabranih ljudi. Napokon se počelo raščišćivati bitno: ljudi koji imaju patološki bolesnu tjelesnu težinu bili su dvostruko više skloni razviti najčešći oblik non-Hodgkinova limfoma, difuznu formu, u usporedbi s vršnjacima normalne težine.
Rezultati sličnog istraživanja objavljeni su i u British Journal of Cancer. Konkretno istraživanje obuhvaćalo je 699 oboljelih od limfoma i 914 zdravih usporedivih ispitanika, te je pokazalo da je kod osoba s indeksom tjelesne mase (BMI) većim od 30 čak 90 posto veći rizik pojave bolesti (zdrav BMI onaj je manji od 25, osobe s indeksom vrijednosti 26 – 30 imaju višak kilograma, dok su one kojima je BMI iznad 30 pretile). U oba su istraživanja muškarci bili izloženi većem riziku od žena.
“Počinju se prikupljati podaci”, kaže dr. sc. James Cerhan, liječnik, profesor epidemiologije na Klinici Mayo i glavni autor tog istraživanja. “Pretilost bi mogla biti bitna poveznica s non-Hodgkinovim limfomom.”
Na svoj je rođendan Steve Bourke imao 93 kilograma. Kako je visok 1,83 metra, njegov BMI tada je bio 93/(1,83 na kvadrat) = 27,7.
Bourke je kemoterapiju počeo gotovo odmah nakon biopsije. Svaka tri tjedna petkom ujutro napustio bi svoj ured i uputio se prema Centru za rak u središtu Tulse. Tamo bi sjedio nekoliko sati dok bi mu u tijelo infuzijom u venu na nadlanici ulazila mješavina pet moćnih lijekova.
Mješavina koja ubija rak zvala se CHOP-R. Tu kraticu znaju svi oboljeli od non-Hodgkinova limfoma, skraćenica krije ciklofosfamid, hidroksidoksorubicin, Oncovin (vinkristin), prednizon i rituksimab. Prva tri ometaju umnažanje tumora, četvrti briše imunološki sustav, a posljednji cilja na B-stanice, vrstu limfocita koji su zloćudno promijenjeni u otprilike 80 posto svih oboljelih od non-Hodgkinova limfoma.
Slijedile su nuspojave: mučnina i povraćanje, o kojima također svi liječeni kemoterapijom sve znaju.
“Kemoterapija ima sve gadne nuspojave koje postoje”, kaže Bourke. “Iskusio sam gubitak kose, mučninu, slabost i druge stvari o kojima se manje priča, kao što je, primjerice, zatvor.”
No pravi izazov, kaže Bourke, nije bilo fizički podnijeti terapiju. Mnogo je teže bilo nositi se sa spoznajom da je ono što cijelog života zaboravljamo tako blizu: smrt. “S ozbiljnošću svoje bolesti suočavao sam se svakoga dana”, objašnjava, dodajući da su, na žalost, njegove kćeri, adolescentice, Carla i Casey, bile dovoljno stare da to dijele s njim. “Promatrale su me i mislile hoće li tata to izdržati.”
Više pročitajte u tiskanom izdanju, travanj 2008., na 62. stranici!
